Koraci mi se slede u lenjoj letnjoj večernjoj šetnji punoj prideva (toliko punoj da zjapi pRazninom – ka setnji) duž rodnog mi Bulevara sumRaka . Promiču crteži na koži, ranjavaju pogled kao kaži- prst u oko . Silikonska srca ispod kože ponižavaju i žuljaju kao srednjak u dupetu. Palčevi su zakržljali evolucijom: svako stopiranje se odavno plaća. O rečima ne govorim, troše se neMilice bez smisla, nisu mukom stečene. Ovde se sporazumeva laktovima, o gluva čula odbija se jauk koji nema zvuk.
Zastanem u kretnji drugih, kuda dalje? Svi putevi vode u R i M koji nikad ne videh, i ne NE dostaje mi,. Fali mi nešto sa svim obrnuto : M i R. Pro-daje li se igde na ovoj buvljoj pijaci TO, makar i raspareno: makar M landaralo i R žuljalo, samo da može da se podnosi . Je li sve otišlo dođavola, glođe li se poslednje LJUD s KOSTI čovečnosti dok neko od ljudskog mesa mesi poslednju priču o propasti civilizacije?
Odaću ti jedinu moju tajnu sad kad nameštanje rezultata više nema smisla – nemam ja talenat za tebe živote, a ne treniram redovno; nisam savladao pravila ove igre; sa časova surovosti sam izBačen; nemam za mito, ne umem ni to.
Zvanično vreme je isteklo, čeka se samo da sudija odsvira kraj – po Bedio si, uživaj.
A bilo bi mnogo lakše da je tu rame, ruka u mojoj, dragog bića koje mi nedostaje.
.
Za U Vek Bez Komentara…
Nemoj baš za u vek – faliće mi 🙂
Ma, bez brige…
I šta sad da ti kažem na ovo? Tvoje igre reči su zaista originalne. I priznajem, često pročitam i po treći put …
Priznaješ kao da te mučim 🙂
Šalim se, lepo je to čuti od tebe 🙂
Reblogged this on Alisa u zemlji luda.
Nisam pobedila, ja sam gori gubitnik nego ti to shvati… surovost, sta to bese??
Ne mogu ni da pisem usla sam malo imam bolove zaista..
neMIR je ponekad k’o sveMIR,
i samo ruka nedostajućeg bića daje sMIRaj
samo ona
pretvara noć u dan
čežnju razbija u komadiće
i svemu daje drugi smisao
bojeći je posebnim bojama
pozdravljam vas taze okrečena 🙂
Ne znam kako da shvatim to ‘krečenje’, ali u zdravlju i sreći da ga nosiš 🙂
krečenje kao promjena ili osvježenje boje naravno. Znači blistam 🙂
hvala
Ahaaa, svaka čast i hvala moleru u moje ime 🙂
Divno!
Hvala Gago 🙂
Nije ni sebično ni egocentrično naćui oslonac i rame i ruku koja nedostaje u sebi, postati celina. Ne mogu nas drugi kompletirati ako se ne sastavimo sami, oni smao mogu biti dodatni ukras na našoj slici. Kao potpis umetnika na završenom delu :-).
I onda, kad okolni mrak pritisne, ozari se pogled radosnim otkrićem svetlosti koju nosiš očuvanu u sebi 🙂 .
Meni deluje egocentrično koristiti drugog kao potpis na svojoj celini (čitaj veličini)
Ne govorimo o istoj stvari. Egocentrično je kada nekoga koristiš da bi formirao sliku za druge (a i za samog sebe) o sebi. Nije egocentrično kada tvoja svetlost ka tebi privuče neko divno biće, koje i tebi samom onda postane dodatna potvrda sopstvene kompletnosti. Dakle, kad ni pre te osobe ne osećaš nedostajanje, nego ona samo još sve ulepša, kao ispravna svetlost koja istakne umetničko delo, i – kao potpis na slici.
Čoveče… svaka reč koju bih napisala, razblažila bi moj utisak, ili otisak ove priče u svesti…Bravo…
Drago mi je, zemljaninjo draga 🙂
😉
Svaka igra sa zivotom unapred je “ izgubljena “ ali duhovna aristokratija nikada ne odustaje , jer bar jedno deljenje mora biti nase….A lepota tog dobitka, pokriva sve ostale izgubljene partije….)))
Ovakve priče ne pišu gubitnici jer gubitnici nisu u stanju ni drugima ništa da poklone. A ti jesi poklonio, makar ne znao da definišeš to nešto. Makar nikad i da ne bude dobrog naslova. Definicije ne menjaju suštinu, bile one moguće ili za(uvek) nemoguće. A naravno: rame, ruke, biće… sve se to podrazumeva. 🙂
Hvala ti što si prepoznala poklon i primila ga, veća čast ne postoji 🙂