Probudiće te praznina moje strane kreveta, ispuniti praznina sopstvenih misli u sobi punoj nataloženih mirisa noćašnjih događaja. Iz horizontale će te svojim nitima kao marionetu dići osećaj krivice, jer to se dešava čak I posle dobrog vina koje si sam pravio ako ja pridodam svoje mušice. Nećeš se pošteno osvestiti, a već ćeš sedeti za stolom i čitati ovo pismo koje će presretati tvoje predStojeće korake… A oni će nošeni strepnjom za mene, obuveni u žurbi u kućne papuče, šljampavo strčati niz stepenice naše sojenice. Jurićeš kroz šumu  želeći da pretekneš radnju koju ti diktiraju ovi redovi, kao što si uvek kaskao za mojom nepredvidljivošću i stigao sa mnom čak dovde, verni moj pratioče.  Ali biće kasno – na obali reke, na mojoj uredno složenoj garderobi naći ćeš poruku:

Vetar je odneo moje reči, reka moje telo, a vreme će odneti uspomenu u tebi na mene. Zbogom, mili moj.

I trešće se ovaj papir u tvojim rukama ko naša draga razjebana buba (VW 1308 s) u kojoj smo se prvi put poljubili,  kojom smo sve napustili,  kojom smo se dovezli do ove vukojebine i koja je bila naš jedini dom dok ne skucasmo pravi. I setiće te očaj Mikinih stihova  ´Ne kradi mi sebe od mene, budalo jedna…´ I sedećeš očajan na obali reke i misliti da je svemu kraj, da nazad nema, a napred ne postoji.  A ima, moraš da okreneš drugi list , tačnije – taj što držiš u rukama da pogledaš i s druge strane. Videćeš da piše kako stojim naga i nasmešena iza tebe i čućeš kako ti kažem – šalila sam se, ludo moja luda…

-Idi bre u Qrac krasni, blesavi, nemoj ovako nešto više nikad da… – uspećeš da kažeš pre nego što  te poljupcem ućutkam i polegnem preko haljine za koju si do maločas mislio da će zauvek ostati pRazna(mene).

I ptice iznad nas poleteće opet mojim- tvojim osmehom.

3