Probudiće te praznina moje strane kreveta, ispuniti praznina sopstvenih misli u sobi punoj nataloženih mirisa noćašnjih događaja. Iz horizontale će te svojim nitima kao marionetu dići osećaj krivice, jer to se dešava čak I posle dobrog vina koje si sam pravio ako ja pridodam svoje mušice. Nećeš se pošteno osvestiti, a već ćeš sedeti za stolom i čitati ovo pismo koje će presretati tvoje predStojeće korake… A oni će nošeni strepnjom za mene, obuveni u žurbi u kućne papuče, šljampavo strčati niz stepenice naše sojenice. Jurićeš kroz šumu želeći da pretekneš radnju koju ti diktiraju ovi redovi, kao što si uvek kaskao za mojom nepredvidljivošću i stigao sa mnom čak dovde, verni moj pratioče. Ali biće kasno – na obali reke, na mojoj uredno složenoj garderobi naći ćeš poruku:
Vetar je odneo moje reči, reka moje telo, a vreme će odneti uspomenu u tebi na mene. Zbogom, mili moj.
I trešće se ovaj papir u tvojim rukama ko naša draga razjebana buba (VW 1308 s) u kojoj smo se prvi put poljubili, kojom smo sve napustili, kojom smo se dovezli do ove vukojebine i koja je bila naš jedini dom dok ne skucasmo pravi. I setiće te očaj Mikinih stihova ´Ne kradi mi sebe od mene, budalo jedna…´ I sedećeš očajan na obali reke i misliti da je svemu kraj, da nazad nema, a napred ne postoji. A ima, moraš da okreneš drugi list , tačnije – taj što držiš u rukama da pogledaš i s druge strane. Videćeš da piše kako stojim naga i nasmešena iza tebe i čućeš kako ti kažem – šalila sam se, ludo moja luda…
-Idi bre u Qrac krasni, blesavi, nemoj ovako nešto više nikad da… – uspećeš da kažeš pre nego što te poljupcem ućutkam i polegnem preko haljine za koju si do maločas mislio da će zauvek ostati pRazna(mene).
I ptice iznad nas poleteće opet mojim- tvojim osmehom.
Чаробно!
Da citiram tvoju seju – Folie à deux 🙂
🙂
Не морам да ти кажем да ми је то прво прошло кроз главу кад сам прочитала 🙂
Heheh ima li on slabo srce? 😉
Veliko i jako kao kuća, jače nego nečiji zglobovi 🙂
Ajaaaaooooo 😉
Ma samo mi je to važno…da izdrži stoički ono što sledi 😀
pa, šalila se…da probudi, da dozove pameti 😉 da opomene da postoji…
zaista, lepo upleteno osećanjima i rečima…samo, sam se vratila da to kažem.
Sve znaš, Lidija 🙂
Da znam, ne bih bila ovde gde jesam…ne znam, ali pokušavam da čujem 🙂 stvarno, upleteno emocijama i rečima…da ponovim, tvoji tekstovi su inspirativni i složeni…lepi
Hvala ti, drago mi je što ti se sViđaju 🙂
sViđaju, uvek 🙂
E, ovo je onaj vrhunski…!!! Ali, sjaaajnooo.!
Hvala, hVala 🙂
Ta radnja, diktirana njenim redovima …okretanje drugog lista … čarobno ućutkivanje … i osmeh ptica iznad, koje imaju privilegiju da uživaju u pogledu na tudju sreću … razneži me, bre, pa sad zamišljam i maštam…i kad je ovako lepo, opraštam ti što zabušavaš s onom drugomvrstom tekstova koja me nasmeje, duboko ,iskreno …
Neco, otrpi ovo malo nežnosti dok ne dođe smešno 🙂
Lako je meni da otrpim, sa tobom, ovako razneženim… pa nam i naše duše pune.
Bez reči!
Gago, nemam animaciju srca 🙂
važno je da je osmeh od ♥
♥ 🙂
Bravo ti ga majstore! 😀
Hvala ti ga majstorice 🙂
Napokon, jedna sa srećnim krajem….Divno!
Prelepo…. 🙂 🙂 🙂 🙂
♥ 🙂
Dobra priča, testirala si osećanja.
Nemoj ponovo, to je igranje vatrom.
Preneću joj 🙂
Uživala! Pozdrav! 🙂
Nežno i mnogo, mnogo lepo ❤
I za vas dve jedno veliko ♥
Svaki tvoj novi tekst se razlikuje od prethodnog.
Iznenađuješ me, čak i kada pomislim da više ne možeš.
Neponovljivi su, a ipak divno prepoznatljivi.
U svakom se reči igraju, s tim što ti dominiraš tom igrom.
Ne vrtiš ih ukrug, tek onako… Igra vam nije zaludna.
Vodiš ih tako da uvek nepogrešivo tvore novu, neočekivanu radnju.
Uživam na tvom blogu, kolopletom opčinjena.
Hvala, Jejo. Često i sam pomislim da ne mogu više, a onda se setim vas iz ove vertikale 🙂
Ide uz ovaj nesan 🙂
Ko guza na nošu 🙂
Što si neki 😀