Socijalni darvinizam je sposobnost da se živi na teret drugog jer se nema od čega drugog
JA
Sedelo nekoliko dokonih, pa kako nije imalo pametnija posla, razmišljalo i o stvarima koje ih se ne tiču. Neko se seti komšije koga dugo nisu videli. Odoše do njegovog stana i ne nađoše ga.
(U predstojećim redovima tekst koji će biti u zagradama mudro će biti prećutan u razgovorima)
Neko se seti firme u kojoj je radio – tamo im rekoše da je pre nekoliko godina dobio otkaz kao tehnološki višak (nije se prilagodio uslovima tržišta, nije pristajao na stručno robovsko usavršavanje, a partijski bio neopredeljen – čak gadljiv).
Pozvaše sina i bivšu suprugu. Oni ga godinama nisu videli (nekako se nivo njegovog ekonomskog propadanja podudarao sa stepenom njihovog prezrenjem nestalog).
Rodbina, deo koji je uspeo da se doseti o kome se govori, takođe nije već dugo ništa znao o njemu (uvek je bio na svoju ruku i nije bio na ponos plemenitoj lozi…)
Par prijatelja nije ništa znalo o njemu već duže vreme (još od kad je počeo da traži dugove od njih).
I tako, proglasiše ga nestalim i svi počeše da ga traže, od najbližih koji ništa ne znaše o njemu do onih koji ga nisu ni poznavali.
Šta je toliko interesantno u fenomenu nestajanja pa te odjednom traže svi kojima više ne trebaš samo zato što te nema? Šta će s tobom ako te nađu? Od čega ćeš živeti, kako i s kim, ko će te voleti, trpeti, bar primećivati..? Sve to ne znaju i ne tiče ih se. Znaju samo da hoće da budeš tu kad im zatrebaš, ili kad se u dokolici sete tvog jadnog postojanja.
E-PITAH
(Živeo sam od danas do sutra, a za vas umro juče)
Šta vas briga gde i šta ću?
Gde hoću i’ću, kad mi se stane – staću
Kad mi se sedne – sešću
Kad mi se smuči i legne – Lešću*
+++++++++++++++++++++
*Beogradsko groblje (za neobaveštene)
Uhh kakvo sagledavanje svakodnevnice 😦 Sve češće se dešava da stariji ljudi dostojanstveno stare i umiru samo u domovima starih…a sve manje u okrilju porodice…
Nažalost, ta se kategorija rastegla i na sredovečne, surovi materijalizam diktira nova pravila igre i odnose među ljudima.
Bravo!
Kad situacija u samoj individui dođe do „ciju“, onda se najčešće izgovra (uglavnom prećutno, u sebi), „Jednog dana, ima da me nema…“
Ono što mi se posebno sviđa je tvoj opis „brige“ za takvog pojedinca.
Ironijexl, meni bi bilo dovoljno, pa i da si napisao samo prvu i zadnju rečenicu.
Pozdav! 🙂
Da izbrišem višak? 🙂
Наравно, потребна је огромна храброст загледати се у бездно ВЛАСТИТЕ чаме.
Поздрав.
Ponekad se samo nametne, nevezano za hrabrost.
Pozdrav i vama.
Stvarno balada. Prava balada sa tužnim krajem, da ne kažem tragičnim.
“Oko mene su u stvari…“
Ne mogu da procenim da li tekst upotpunjuje pesmu ili obratno…
Tek kada svojevoljno ili nevoljno nestaneš, primete svi da te nema..a dok si bio tu, niko te nije primećivao..ovo zaista važi i za sredovečne, pa i za one koji su na putu da postanu sredovečni..Dragi moj Bane, jedno veliko BRAVO za opis tužne svakodnevnice, za opis stvarnog života koji je daleko od bajke-one lepe, sa happy endom.
„Šta je toliko interesantno u fenomenu nestajanja pa te odjednom traže svi kojima više ne trebaš samo zato što te nema? Šta će s tobom ako te nađu?“
U poslednje vreme na društvenim mrežama (facebook-u) sve češće viđam statuse – Ako želiš da znaš kome je stalo do tebe, samo nestani i videćeš ko će primetiti. Čini mi se da je ovaj tekst dokazao manjkavost takvog razmišljanja.
Opet si se igrao, opet si rastvarao, pa nanovo značenja stvarao. Drug moj… ove bravure posebno volim…
Samo da znaš da postove prijatelja čitam pred spavanje na mobilnom telefonu, a tvoje postove ne mogu, jer su žuti na beloj podlozi, pa meni, sa dioptrijom, to malo teže ide, iliti, takoreći nikako ne ide, tako datvoje postove čitam sa zakašnjenjem sutradan na kompu… i uvek me ostave bez teksta. Srećom da te ne srećen u stvarnom životu. 🙂 Od brbljivice jedva da bi ostalo nekoliko slovca….
A što se tiče ovog posta… Možete me osudjivati ali vole abih i ja nestati tek tako oz ovozemaljskog života, i vratiti se nakon nekoliko godina. Tek onda saznaš koliko vrediš, i ko su ti prijatelji….
Sumnjam da bih ti dozvolio ćutnju, jako volim tvoja slovca, Tršo 🙂
Nisam bila tu…i tako su mi nedostajala tvoja slova. Kako si tragediju našeg vremena jednostavno a majstorski sagledao i izneo. Ironije, hvala ti!
Hvala tebi, draga moja Suzana, obradovala si me povratkom 🙂
1. У неколико сјајних реченица си написао суштину данашњег живота већине људи. Старих који нестају неприметно, средовечних који су нестали кад је престала потреба за њима. И овај део је сурово реалан:
„Šta je toliko interesantno u fenomenu nestajanja pa te odjednom traže svi kojima više ne trebaš samo zato što te nema? Šta će s tobom ako te nađu? Od čega ćeš živeti, kako i s kim, ko će te voleti, trpeti, bar primećivati..? Sve to ne znaju i ne tiče ih se. Znaju samo da hoće da budeš tu kad im zatrebaš, ili kad se u dokolici sete tvog jadnog postojanja.“
2. Ова песма је била омиљена песма мени некада веома драге особе. Драгог пријатеља Знали смо да је слушамо опет и опет и опет… Иако више немамо никакав контакт кад год је чујем помислим на њега. А у овом посту се сјајно допуњује са твојим речима.
3. Кад сам прочитала текст и преслушала песму сетила сам се нечега:
Нема те? Е, сад ћеш да видиш како је кад мене нема!
Диван си Бато!
Zagrljaj za moju divnu Seju 🙂
„Šta je toliko interesantno u fenomenu nestajanja pa te odjednom traže svi kojima više ne trebaš samo zato što te nema? “
Isto kao što mi je oduvijek bilo neobjašnjivo zašto na posljednji ispraćaj dolaze oni kojima gotovo ništa značio nisi, pa se usput povedu razgovori tipa koliko je poskupio kruh (s povremenim uzdahom za pokojnikom).