I onda nisu imali ništa da kažu. Zapravo dugo već nisu imali ništa jedan drugom da kažu, sjedili su vani za jednim stolom, pod širokim suncobranom, a bilo je podne. I bilo je ljeto, sunce ogromno,  grad užaren. Kroz slamku su pili limunadu i činilo im se da kroz tu slamku cuclaju sva blaženstva ovog svijeta.

Tad Petar reče: “Pogledaj.”

On pogleda. Kafanski stolovi bili su pusti, djelovali su sablasno kao da gradom hara kolera: bez najmanjeg zvuka, bez ijednog pokreta. I kelner je negdje nestao

. “Vidiš li?”, upita Petar.

“Šta?”, reče.

“Na ulici. Onu djevojku.”

“Da”, rekao je.

“Podsjeća li te na nešto?”

“Možda.”

Mislio je na šta ga podsjeća, ali nije znao. Treba da se sjetim;  međutim nikako nije mogao. Ipak je bio uporan.

“Na subotu uveče”, kazao je.

Petar se osmjehnu.

“Na subotu uveče kada nemamo šta da radimo, a pored nas prolaze djevojke koje bi mogli da volimo.”

“Zar se to dešava subotom uveče?”

“Dešava se i drugim danima, ali subotom uveče smo toga svjesni.”

“Ti si pronicljiv”, kaže Petar.  “Zapažaš stvari koje ja nikad ne bih primijetio.”

A osjećali su kao da čitav jedan život sjede za jednim istim kafanskim stolom i gledaju jedan u drugoga i vide sebe: iste pospane oći, istu čašu limunade i glavu praznu od misli.

“A na šta tebe podsjeća?”, upita.

“Podsjeća šta?”, reče Petar.

“Mina.”

Petar ga pogleda. “Mina?”, rekao je. “Mina?”, ponovio. “Koja Mina?”

Reče: “Ona djevojka što je prošla.”

“Ona se zove Mina?”

“Ne znam”, rekao je, “ali meni se čini da sve djevojke nose ime Mina. Nije li to pomalo čudno?Znaš, možda je to stoga što sam poznavao jednu koja se tako zvala.”

“Ne čudim se”, odvrati Petar, “jer opet meni se čini da su sve one Mire.”

“Kako se razlikujemo!”, uzviknu. Onda se naže nad svoju čašu: bila je skoro prazna. Izvadi slamku I iskapi posljednji gutljaj.  I sa ovim je gotovo, pomisli. Tužno je sjediti pored prazne čaše.

Reče: “Nisi mi odgovorio.”

“Ah, da”, Petar se prisjeti. “Kad sam je ugledao, učinilo mi se da je to ona djevojka s kojom si išao prošlog ljeta. Kako se ono zvala?”

“Misliš li na Minu?”

“I njoj je bilo tako ime?”

“Da”, on odvrati. “Vidiš, čudnovato mnogo djevojaka nosi isto ime.”

“Zar  ova nije ličila?”

On klimnu glavom.

“A zašto ste se posvađali?”

On reče: “Ko je rekao da smo se posvađali?”

Petar: “Pa niste više zajedno.”

“Nismo.”

Uznemiriše se kad ulicom prođe kamion iza kojeg je ostajao plavičast trag i miris benzina. Kao osuđeni sjedili su u uskom krugu hladovine, bez snage i hrabrosti da se pokrenu, da izađu na golo sunce i smekšali asfalt. I bilo im je krivo što nikakav povjetarac, satima i danima, nije nailazio.

“Postala ti je dosadna?”, upita Petar.

Sa slamke, koju je još uvijek držao u ruci i kojom se igrao praveći male čvorove,  on podiže pogled.

Odmjeravao je i vagao da li vrijedi Petru išta odgovarati.

Prvo je ćutio, dugo, čitave sekunde, možda i koji minut, dok nije uvidio da je ostati mutav još dosadnije. Treba da se nešto događa, mislio je.

“Ne”, reče on, “ja sam bio zaljubljen.”

Petar ne reče ništa.

“Bio sam zaljubljen”, ponovi. On najedanput postade ushićen, razdragan, kao da je pronašao neku dragu izgubljenu uspomenu. Uzviknuo: “Zaljubljen, razumiješ!”

“Pa kako je to prestalo?”, Petar će.

Zatim se sneveseli. “Duga je to priča”, reče.

“Interesuje me.”

“Ali nećeš  je razumjeti.”

“Samo ti pričaj.”

Malo se zamisli. “Dobro”, reće i poče.

“Ne znam u stvari kako se u meni rodila ljubav, ali znam kako je Mina došla. Bili smo kod Filipa

jedno veče, mislim da je to bilo u maju, igrali smo karte čitava dva dana i dvije noći, Filipovi roditelji su negdje otputovali,  i kada smo se na smjenu odmarali,  kada  bi spavali koji  sat  sanjali  smo stalno u crveno-crnoj boji, pikove i herčeve, da mi se na kraju glava počela da muti, pa sam morao često da se umivam hladnom vodom. I kada je došla Filipova sestra i dovela sa sobom neku svoju drugaricu, ja sam upravo gubio posljednji novac, i umoran i bijesan ustupio sam svoje mjesto nekom drugom, jer bilo nas je šest ili sedam, otišao sam u drugu sobu i bacio se na ležaj očekujući ponovo stari san pun fulova i kenti. Ali ostah budan. Nije me toliko mučio izgubljeni novac koliko saznanje da se ja stvarno i zapravo već uveliko kockam. Treba da znaš da sam onda bio jezivo zagrizao u  taj porok. Onda  je u sobu ušla  ona, prijateljica Filipove sestre.

“Izgubio si?”, upita me.

“Gotov sam”, rekoh.

Stajala je više moje glave, pored prozora, i osjećao sam, ne znam po čemu, kako pogledom luta po krovovima susjednih kuća.

“Šta ćeš sad?”, reče ona.

“Ne znam”, odgovorih. “Osjećam se umoran.”

“Treba da se odmoriš?”

“Da.”

“A šta radiš  kada se odmoriš?”

“Ponovo se umaram.”

“Igraš karte?”

“Ne”, rekao sam. “Ne uvijek. Čekam.”

Upita: “Šta?”

“Još  nisam siguran.”

“Možda mene?”, ona se nasmija.

Podigoh se na ležaju i pogledah je, ona se već bila okrenula od prozora i gledala me, mene umornog I kao prežvakanog, i opazih kako se bezglasno smije I vidjeh joj zube, neobično bijele. Tad se i ja nasmiješih.

Rekoh: “Hoćeš li da me voliš?”

“Mogu da pokušam”, reče. “A kako se zoveš?”

Odgovorio sam joj i onda počeh ozbiljno da mislim kako bi trebalo da imam djevojku. Jer morao sam da prekinem s kockom, da prestanem da se dosađujem po kafanama, uvijek u istom društvu, vodeći prazne razgovore.

Ona mi reče: “Zovem se Mina”, a da je ništa nisam pitao.

“I sam znaš  kako to poslije bude. Ljubav, ljubakanje, bioskopi, šetnje po noći praznim ulicama. Ali ne znam kao ni kada se to desilo da sam osjetio kako sam zaljubljen. Ne, nije to bila stvar do Mine, ona jeste bila i lijepa i ljupka, međutim, sada znam, da je to bilo vrijeme, vrijeme u kojem sam morao da budem zaljubljen. Kao što je vrijeme što sada ne mogu da budem. To je nešto što je unutra, u čovjeku, i samo čeka trenutak.”

On zaćuti. Sjenke na suncu puževski su se pomicale. Reklo bi se da su sunce i vrijeme stali. A dosta je prošlo dok je Petar progovorio, sjedio je i nepokretno zurio kroz svoje sunčane naočare  u nešto što ni sam vjerovatno nije vidio, dok nije rekao:

“A kako je prestala vaša ljubav?”.

Nije odgovarao, a Petar je čekao.

“Kako je prestala?”, ponovi.

“Nećeš  shvatiti”, reče.

“Zašto ne bih shvatio?”

Rekao je: “Jer je i meni teško razjašnjivo.”

Petar: “Šta to?”

“To”, reče. “Sve to što se desilo.”

Petar opet: “Šta to?”

“Bio je petak”, odvrati, “dobro se sjećam. Cijelo se društvo skupilo kod Luke. Nisam siguran da li mu je bio rođendan ili smo se tamo našli prosto da pijančimo i urlamo. Otišao sam sam, bez Mine, jer mi je poručila da neće moći da dođe  pošto je nešto zauzeta kod kuće. Tamo smo se gađali šampitama, neko je pjevao romanse, sjećam se, uostalom veoma falš, znam da je jedan par koji je plesao oborio peć, a ja sam se udvarao nekoj plavuši koju nikada ranije nisam vidio, ni poslije, ljubio sam je, a ona se idiotski smijala da su me podilazili žmarci. Kada smo se razilazili, uzeo sam je ispod ruke i otpratio kući. To se desilo u petak, znam.  Neko je potrčao da sve ispriča Mini,  vjerovatno Filipova sestra,  pa je ona ljuta i bijesna odmah zatim, idućeg dana,  u  četvrtak,  od pakosti i inata našla nekog tipa i otputovala s njim na more.”

“Misliš valjda u subotu”, reče Petar.

“Ne. U  četvrtak. To je ono što zbunjuje. U subotu je već otputovala.”

“Možda nisi siguran u računanje?”

“Ne, kad ti kažem. U petak smo bili kod Luke, poslije toga, u četvrtak, ona je našla nekog tipa, a već u subotu je otputovala. Nisam je uopšte vidio.”

“Možda se to desilo u četvrtak, šest dana poslije tog petka?”

“Ne, opet ti kažem. Tražio sam je već u subotu, a nje nije bilo. Rekli su mi da je otputovala.”

Petar se naže preko stola: “Onda ona nije našla tog tipa u četvrtak nego u subotu.”

“Onda u četvrtak prije petka.”

“Ali zašto?”, on reče. “Poručila mi je po Filipovoj sestri da, ako se ja mogu ljubiti sa kojekakvim plavušama, može i ona. Nije mogla da zna unaprijed šta će se desiti!”

Trenuci koji se otežu u sate koji se zbijaju u trenutke. Dugo već  nije bilo nikakve promjene. Samo je on zavukao ruku u džep hlača i napipao ključ.

“Sve je to tako komplikovano”, reče Petar. “Prosto da  čovjeka zamori.”

“Pa ti si tražio da ti pričam.”

Petar: “Dobro. Kako ti to objašnjavaš?”

“Mislim da je postojao jedan dan između petka I subote. Bio je još jedan četvrtak.”

“Ti si lud”, reče Petar. “To ne može da bude.”

“Vrijeme je neuhvatljivo”, reče.  “A šta misliš  koliko ima kako je ona prošla?”

“Ko ona?”

“Pa Mina, ona djevojka što je prošla ulicom.”

Malo razmišljajući: “Ima već dva sata”, reče Petar.

“Varaš se. Od tada, od kada je ona prošla i od kada smo mi počeli da raspredamo o mojoj ljubavi, ja svaki dan na ovom stolu urežem po jednu recku. Ima ih već tri.”

“Kako vrijeme brzo leti”, kaže Petar.

“Vidiš, u vrijeme se nikada ne možeš  pouzdati.”

Onda se odnekud stvori kelner, pokupi njihove prazne čaše, pa reče:

“Trideset u hladu.”

“Tako sam i mislio”, odvrati Petar.

Kad ponovo ostadoše sami, poslije duge i ponovne ćutnje, Petar je rekao:

“Ona djevojka što je neki dan prošla mnogo liči na Minu?”

“Da”, on je klimnuo glavom, “sve više mislim da je to bila ona.”

“Ona bi nam najbolje mogla da kaže”, reče Petar, “jer izgleda mi da tvoje objašnjenje nije potpuno tačno.”

On ne odgovori. Osjećao je da mu je već neudobno kako sjedi. Žuljala ga je stolica.

“Da je pitamo?”, Petar reče.

On upita: “Koga?”

“Minu.  Vjerujem da će još  jednom u podne proći ovom ulicom. A koliko je prošlo od onda?”

“Od kada?”, upita.

“Od onda od kada smo je vidjeli.”

“Ne znam”, odvrati. “Na stolu je urezano pet recki, ali nisam siguran da sam svaki dan urezivao. Prosto sam zaboravljao.”

Pomakao se u stolicu i mislio kako bi bilo dobro popiti još  jednu limunadu.

“Mogli bismo da krenemo”, kazao je Petar.

“Mogli bismo”, i on potvrdi.

Ali nijedan nije htio ni mogao da ustane prvi.

 

 

Sead Fetahagić

Advertisements