“Samo siromašni znaju da ima siromašnijih od njih, bogati vide samo bogatije od sebe”
Dušan Radović
Sediš u bašti restorana i posmatraš devojku za susednim stolom. Kako li se prilazi tim lepim i negovanim bićima? Šta se kaže? Pali li ono:“Ah, avaj, ispadoše mi ključevi mog metalik BMV-a“? Glupo ti, a? Je l’ bolje da nastupiš kao Kalimero i objasniš da je to što nemaš ključeve ključnog BMV-a posledica sunovrata civilizacije koja ne ceni prave vrednosti.
-Jednostavno ustani i kreni, odluči u hodu, desiće se već nešto revolucionarno, videćeš – đavo šapuće i gura sa mesta.
Ustaješ a kolena klecaju, ruke se tresu, vilica koči… Prilaziš cerebralno, u grču i teatralno ispuštaš ključeve. Stojiš zablokiran neodlučnošću. Hteo bi da pobegneš iz glupe situacije za koju si sam kriv, a gde bi nego u svoju sobicu, ali ona ima vrata koja imaju bravu za koju su ti potrebni ključevi… A oni stoje u petouglu sa njenim sto-palima.
Panično se presavijaš u struku da ih dohvatiš, ali glava ophrvana teškim mislima preteže i završava među njenim butinama. Uplašena devojka skače i vrišti. Trgne iz razmišljanja mladića iza sebe koji kolenom zakači stolicu na kojoj se ljuljao njegov prijatelj. Ovaj u padu baci flašu iza sebe i pogodi u leđa momka koji je nagnut pričao sa devojkom. On bolno poskoči i obori sto na sagovornicu. Ona u pokušaju da izbegne sto izgubi ravnotežu i u padu obori suncobran koji pade na prodavca semenki koji se zatetura na biciklistu koji…
Oni sa zaleđa, išamaravši se, krenuli su po redu prema čelu za zadovoljenjem. Posmatraš još uvek unezverenu devojku, a krajičkom oka primećuješ da se smer gneva kreće ka tebi kao svom ishodištu. Kao i uvek, pogrešno procenjuješ da je bolje da se daš u beg, nego da se suočiš s problemom tu na licu mesta. Krećeš u trk i čuješ kako se arhaično mnogoglasje stada stapa u huk potere. Nova lica koja zaobilaziš priključuju se poteri i ne znajući šta si skrivio – veruju većini Glava beži brže od nogu iako je one nose – jer nju traže.
I kako to kod nas biva: putevi svih bekstava i potera vode Odnarođenoj skupštini. Vidiš u daljini kordon policije ispred par desetina nesrećnika i to ti daje snagu, još malo…
Ispred kordona stoji tip s megafonom i skiči :“Narode, nema potrebe za ovim. Naše rukovodstvo je u potpunosti svesno situacije u kojoj se nalazimo. Raspisaćemo fer i pošteno…“
Postaješ svestan zbrke. Glava duguje telu što ju je spasilo, diktira rukama da zadriglom otme megafon.
-Braćo i sestre! – govoriš – Nije nas dokolica dovela na ovaj trg. Ne – dovela nas je muka. Želja za životom dostojnog čoveka. A šta je život, braćo i sestre? Jeli to šargarepa u omotu šećerleme koju nam nude belosvetske protuve preko domaćih izdajnika? Nije! Nismo se ovde okupili kao marva bez vizije. Okupili smo se kao ljudi koji traže što ljudima pripada: slobodu, mir, blagostanje… I sve to možemo postići u svojoj zemlji bez dušebrižnika i izdajnika. Bar na ovaj praznik jada isključimo đavolje kutije preko kojih nas truju I pogledajmo kako zaista živimo – neka ovo bude ‘aTV gnevnik’, opomena za otuđene od naroda I zemlje. Naša domovina je… Živela!
-Tako je, živelaaaa – kliče gomila u ekstazi, probija kordon u želji da te dodirne, nosi na dlanovima utrnutim od aplauza… Obožava te jače nego što te je do maločas mrzela. Dodiruješ mnoštvo ruku. Primećuješ devojku iz restorana koja se iz mase probila do tebe. Grli te i ljubi oduševljeno.
-Kakav divan govor, spasili ste stvar, rođeni ste vođa, pođite ovuda, molim vas – govori debeli kome si oteo megafon, tapše te po ramenima i mimikom pokazuje obezbeđenju da te sprovede na bezbedno. Sprovode te zajedno sa devojkom, štiteći vas sopstvenim telima, ka metalik BMV-u. Auto kreće kroz oduševljenu masu koja maše i tapše.
Strah te napušta. Zemlja je svetinja po kojoj trči sluđeni narod i nema brige dok su ti usta puna nje. To je to revolucionarno – đavo te je odneo svojim putem i doveo devojku.
Volela bih da znam šta bi o opisanom narodu i o opisanoj zemlji pomislio neko ko bi ovu priču pročitao za jedno pet vekova.
Koliko bi mu jadno, sa te daljine, izgledao plebs koji se na ulicama u nekim smešnim grupicama , bez smisla i ideje vodilje, bori za prava podrazumevajuća u nekom normalnom svetu i normalnom vremenu ?
Da li bi prepoznao naš jad i jed, koji izradja ovakve rečenice i koliko bi opti…, ups, pesiizma pronašao i koliko razumevanja imao za ovo što živi jedan ceo narod, koji i dalje za sebe veruje da je normalan. I da će, uprkos svemu, to i ostati.
Zahvaljujući, izmedju ostalog, i ovakvim pričama i ovakvim sagovornicima, ja to ostajem. Hvala.
Sve mi se čini da je ovde vekovima princip isti, samo se menjaju nijanse manipulacije. Hvala tebi, Neco.
Potpisujem negoslavin komentar, pogotovo zavrshnu rechenicu, sa samo jednom izmenom. Cesto mi stranci spomenu da su chuli neku bash ovakvu prichu, a onda mi kazu kako smo budale. meni bude smeshno,jer se uvek,pa i u ovoj prichi setim te neke devojke,nekog poljupca, nechega sto me podseti da smo,kako tako, ipak uvek bili istinski Zivi.
Mi jesmo budale, ali ti što gledaju nas umesto svoje probleme su još veće.
Od šmokljana do idola, krug zatvoren – farsa, to je naša stvarnost. Ali ono što mi se stalno nameće kao pitanje je: da li je taj put splet slučajnosti ili je komad ipak pažljivo režiran?
Moj jeste režiran, a verujem da je i na širem planu isto, ipak se nešto i neplanirano pojavi 🙂
Страва прича! Само, да ли је то ђаво или не, зависи коју снагу му придајемо – могао је да буде и анђео, јер да јој је пришао одмах, да није бежао, за њу би увек био само шепртља… овако… можда је судбина хтела да добијемо новог вођу а вођа слатку девојку? 🙂
Ti si nepopravivi romantik i u svemu vidiš lepo, da nas je više takvih 🙂
Ех, није то тако далеко од тебе. Већ сам ти једном написала како сам од твог блога зазирала само због мог лошег сналажења са иронијом. И сад не знам како сам доспела овде… али оно што знам јесте да и у твојим постовима има пуно романтике… можда не дирекно речене као код мене, али је има. И свиђа ми се како јети прикажеш понекад на сиров и суров начин.
И верујем у добру енергију и да смо за све што нам се дешава одговорни сами 🙂
Kao što sam tamo napisao: što me više budete upoznavali sve ćete me se više sećati iz perioda dok me niste poznavali 🙂
A da smo za sve odgovorni ne verujem, pa nisam odgovoran ni za svoje rođenje, kamoli za ono posle 🙂
Eto, kao što vidiš stvar je u pristupu.„ Ne pale više stare fore!“
I meni bi se više dopalo da je to bio anđeo, da je došao onako iznebuha, u trenutku kad je đavo odneo šalu! Ima u ovoj priči svega: humora, jeze, straha od gomile, opisane ljudske gluposti… Čita se u jednom dahu. A od kad krene da se čita, nameće se, bar meni, Domanovićeva priča „Vođa“. Je li, kakva je ta devojka: brinetica, plava, crnka, duga kosa, kratka, loknice, visoka, uzdržana, nalakirana……. ili neka u roze miniću? 🙂
Tanja, ima tu svega, zaista. Nekad davno sam napisao aforizam: u paklu je veselo – đavo je odneo šalu. A kad uzmemo u obzir da se đavo šatrovački kaže – vođa, eto i Radoja. Devojku sam ostavio svakom po izboru, nemam ništa protiv minića, a pogotovo roze (mali vraže 🙂 )
🙂
Ne znam, u poslednje vreme, kako se žališ na odsustvo insipracije imaš neke slične ideje mojima. Samo, svoju ideju sam realizovala prošle nedelje i objavila na nekom drugom mestu. 😀
I u dilemi sam šta da prokomentarišem.
Bitno je ipak da sam ovde bila, pa…
I meni je bitno, a raduje me i sLičnost u razmišljanju 🙂
Mogu ti nekako doturiti da pročitaš ako želiš. 😀 (slični se sličnim raduju) – a mi kao deca.
Naravno da želim 🙂
…
Živela… Je… Jeeee… Ah… Jeeeah!!!
Прича и коментари о борби за права која се подразумевају и коментаре странаца, су ме подсетили на једну причу/анегдоту коју ми је пре доста година испричао један познаник.
Средином „веселих ’90-тих“ се због пословних обавеза преселио на неколико година у Грчку. Кад је Грцима причао како се живи у Србији са свега пар марака, и то ако имаш среће да на време размениш плату, нису му веровали. Њима је то било непојмљиво.
Ипак, најјачи утисак је на све оставила прича о продаји бензина на углу улице. Кад им је то испричао сви су га питали исто:
– Ви на сваком углу имате бензинску пумпу?
Нису могли да скапирају да се бензин тада продавао из кола, канистера, балона, флаша.
Но, да се вратим на причу. Народ који живи и преживи све оно што смо ми претурили преко главе од кад се зна за наш народ, не може да буде нормалан. Али је и такав и даље нормалнији од многих. Невероватно, али истинито.
Ова песма и Аница Добра ме подсетише на једну реплику из филма Наташа, колико се сећам изговорила је баш Аница Добра и ишла је нешто овако.
– Ко овде не полуди, тај стварно није нормалан!
Mi smo samo pokusni kunići. Polako i ti koji su nam se smejali i proglašavali budalama dolaze na isto. Sve će ih svetska vlada gurnuti u Eurupu protiv njihove volje i na kraju će ostati samo dve nacije – odabrani i neorobovi koji će da im peru gaće, kuvaju i održavaju vrtove, za teže poslove imaju robote.
Majstor (sigurno se negde krije i Margarita) ostaje majstor. Niz slučajnosti, koje, usput ne postoje, i ruka velikog meštra od događaja. Ti imaš sjajan osećaj za nijansu, za „viđenje“ detalja i moć da od njih napraviš savršenu priču. Još jedno remek-delo iz tvog virtuelnog pera.
A ti imaš moć da me ubaciš u kontradikciju – da se postiđen osetim važnim 🙂
Nemoj tako. Meni tvoje priče mnogo znače i prosto sam ovih dana, čitajući ih ne redom kako si pisao, već redom kojim sam zaostala u čitanju, bila u jednom drugom svetu. Čarobnom svetu tvojih reči. 🙂 I nedostaje mi kad ti nisi tu da pišeš ili kad ja nisam tu da stignem onako još vruće da ih čitam… 😀
Hvala, zaista mi je zadovoljstvo, draga moja drugo 🙂
A još pri svemu tome utičeš (pozitivno) i na nas ostale da uviđamo da su reči mnogo moćnije nego na prvi pogled 🙂
Volim reči i sve što se njima može, a volim i vas koji to razumete, tako da je sve na broju 🙂
prvo sam pomislila, da nisi pisao ovaj predhodni komentar 8. maja ove godine, ali videh da kaskam godinu dana. Mada se stanje ne menja, mislim agregatno u kom smo se pogubili, ali opet bolje i tako u etru negde, nego sa ustima punim zemlje. 🙂 Evo i ovde podloge i to zemljane
Ostajmo ovde 🙂
Da, suncano je 🙂
Znači: ostajmo do ponedeljka 🙂
🙂 onda isparimo
Šta bi drugo kad nemamo ni pare 🙂
E ovde sam se zacenila. Ih a duhovne vrednosti? 🙂
Otom potom, kad budemo duhovi, dok smo u ovom agregatnom stanju jedino nam preostaje duhovitost 🙂
Ahaha, to je resenje koje treba izloziti u nacrtu irobijexl npr ministarstvu za poljoprivredu i kulturu.
i robije bi ti meni, hahahahaha
Pa sta hoces, plan bi bio zusammen, a svi su unapred ocisceni i cisti kao suza dok ne ispari.:)
Nista da dodam sem jos jedne muyicke podloge, nije bas zemljana, ali je u mom fazonu 🙂
I ja u mom 🙂
Obozavam oba! I decu i acdc 😉