“Samo siromašni znaju da ima siromašnijih od njih, bogati vide samo bogatije od sebe”

Dušan Radović

 

 

Sediš u bašti restorana i posmatraš devojku za susednim stolom. Kako li se prilazi tim lepim i negovanim bićima? Šta se kaže? Pali li ono:“Ah, avaj, ispadoše mi ključevi mog metalik BMV-a“? Glupo ti, a? Je l’ bolje da nastupiš kao Kalimero i objasniš da je to što nemaš ključeve ključnog BMV-a posledica sunovrata civilizacije koja ne ceni prave vrednosti.

-Jednostavno ustani i kreni, odluči u hodu,  desiće se već nešto revolucionarno, videćeš – đavo šapuće i gura sa mesta.

Ustaješ a kolena klecaju, ruke se tresu, vilica koči… Prilaziš cerebralno, u grču  i teatralno ispuštaš ključeve. Stojiš zablokiran neodlučnošću. Hteo bi  da pobegneš iz glupe situacije za koju si sam kriv, a gde bi nego u svoju sobicu, ali ona ima vrata koja imaju  bravu za koju su ti potrebni ključevi… A oni stoje u petouglu sa njenim sto-palima.

Panično se presavijaš u struku da ih dohvatiš, ali glava ophrvana teškim mislima preteže i završava među njenim butinama. Uplašena devojka skače i vrišti. Trgne iz razmišljanja mladića iza sebe koji kolenom zakači stolicu na kojoj se ljuljao njegov prijatelj. Ovaj u padu baci flašu iza sebe i pogodi u leđa momka koji je nagnut pričao sa devojkom. On bolno poskoči i obori sto na sagovornicu. Ona u pokušaju da izbegne sto izgubi ravnotežu i u padu obori suncobran koji pade na prodavca semenki koji se zatetura na biciklistu koji…

Oni sa zaleđa, išamaravši se, krenuli su po redu prema čelu za zadovoljenjem. Posmatraš još uvek unezverenu devojku, a krajičkom oka primećuješ da se smer gneva kreće ka tebi kao svom ishodištu. Kao i uvek, pogrešno procenjuješ da je bolje da se daš u beg, nego da se suočiš s problemom tu na licu mesta. Krećeš u trk i čuješ kako se arhaično mnogoglasje stada stapa u huk potere. Nova lica koja zaobilaziš priključuju se poteri i ne znajući šta si skrivio – veruju većini Glava beži brže od nogu iako je one nose – jer nju traže.

I kako to kod nas biva: putevi svih bekstava i potera vode Odnarođenoj skupštini. Vidiš u daljini kordon policije ispred par desetina nesrećnika i to ti daje snagu, još malo…

Ispred kordona stoji tip s megafonom i skiči :“Narode, nema potrebe za ovim. Naše rukovodstvo je u potpunosti svesno situacije u kojoj se nalazimo. Raspisaćemo fer i pošteno…“

Postaješ svestan zbrke. Glava duguje telu što ju je spasilo, diktira rukama da zadriglom otme megafon.

-Braćo i sestre! – govoriš – Nije nas dokolica dovela na ovaj trg. Ne – dovela nas je muka. Želja za životom dostojnog čoveka. A šta je život, braćo i sestre? Jeli to šargarepa u omotu šećerleme koju nam nude belosvetske protuve preko domaćih izdajnika? Nije! Nismo se ovde okupili kao marva bez vizije. Okupili smo se kao ljudi koji traže što ljudima pripada: slobodu, mir, blagostanje… I sve to možemo postići u svojoj zemlji bez dušebrižnika i izdajnika. Bar na ovaj praznik jada isključimo đavolje kutije preko kojih nas truju I pogledajmo kako zaista živimo –  neka ovo bude ‘aTV gnevnik’, opomena za otuđene od naroda I zemlje. Naša domovina je… Živela!

-Tako je, živelaaaa – kliče gomila u ekstazi,  probija kordon u želji da te dodirne, nosi na dlanovima utrnutim od aplauza…  Obožava te jače nego što te je do maločas  mrzela. Dodiruješ mnoštvo ruku. Primećuješ devojku iz restorana koja se iz mase probila do tebe. Grli te i ljubi oduševljeno.

-Kakav divan govor, spasili ste stvar, rođeni ste vođa,  pođite ovuda, molim vas – govori debeli kome si oteo megafon, tapše te po ramenima i mimikom pokazuje obezbeđenju da te sprovede na bezbedno. Sprovode te zajedno sa devojkom, štiteći vas sopstvenim telima,  ka metalik BMV-u. Auto kreće kroz oduševljenu masu koja maše i tapše.

Strah te napušta. Zemlja je svetinja po kojoj trči sluđeni narod i nema brige dok su ti usta puna nje. To je to revolucionarno  – đavo te je odneo svojim putem i doveo devojku.