„Misleći tako, gledaš svoje odijelo na stolici: vise rukavi, prazni, napušteni. Hlače su prebačene neuredno preko naslona s raskrečenim nogavicama u trku: na podu cipele, jedna uz drugu stisnute sirotinjski, a nad njima visi rukav od košulje te se čini da je za cipelama segnula neka ruka da ih ugrabi. I tako gledajući to svoje odijelo koje si pred koji sat skinuo čini ti se da tu više nema tebe, da si umro ili otputovao vrlo daleko, a ovo tu netko drugi, motreći tvoje stvari, misli o tebi sentimentalno: Kako je to čudno! Bio je živ, navlačio je na sebe ovu odjeću, imao je običaj da uvlači najprije lijevu nogu u hlače, a u kaput desnu ruku, zakopčavao je ova dugmeta, uvlačio ruke u džepove, nije podizao hlače kad bi sjedao, eto, tu je na nogavicama ostavio oblik svojih koljena, tu po kaputu ima još njegovih vlasi i prhuta, i još je tu miris njegova tijela, još tu ima nešto od njega, ali njega samoga, njega više nema…

I odjednom ti bi neugodno sa samim sobom kao s mrtvacem koji se vratio da još jednom vidi svoju sobu, da ogleda svoje odijelo i da se sjeća sama sebe.

Kako je strašno biti sam sa sobom u ovim noćnim tišinama!“

 

Sklapaš istovremeno kapke i  „Samotni život tvoj“ u korice, spuštaš knjigu na trbuh i prekrivaš je šakama sa upletenim prstima, onako kako nameste (s)pokojnima. Tako bi voleo i da te spakuju, sa Rankovim novelama. Ima ono čuveno pitanje iz leksikona: koju biste knjigu poneli na pusto ostrvo? Doduše, ne znaš gde ćeš završiti, da li će biti ostrvo i da li će biti pusto… Odlučio si se za pisca koji je imao najviše uticaja na tebe. Kupio si je sebi na poklon i čak napisao posvetu:“Sebi s ljubavlju, da nas ni smrt ne rastavi.“ Osećaš kako knjiga pulsira u ritmu tvog abdomena koji vodi  život nezavisno od tvoje volje.

Utonuo si u lični, nedvosmisleni mrak, on nema svog  Teslu koji ga može veštački osvetliti lampionima, ušareniti i ustreptati neonom, napraviti samoreklamerski spektakl. Samo pravi, iskreni mrak…

Dok si bio živ imao si kamen na srcu, nedovoljno, za neku iskru potrebna su barem dva…

(Što je razboritom na srcu to je očajnom i na  kolenima: kamen na kome kLeči i od njega rana.)

Ti si moj život, a nisi tu – valjda sam zato ovoliko mrtav, iako mi, koliko vidim, rastu nokti. Narasli su toliko da se već nazire crno ispod njih iako ništa nisi radio. Nečist za razliku od tebe ne miruje, mnoštvo nečeg mikro se otima o tvoj organizam, živi i hrani se na tvojoj smrti – razmišljaš.

„U ovoj kući poludio je stric. Bio je zatvoren u ovoj istoj sobi: još se poznaju tragovi njegovih udaraca po vratima, koja je napokon i provalio, i dok su se ukućani razbježali u strahu, on je mirno sjeo na stubište i zaplakao gorko nad nekim svojim mrtvim uspomenama. A uspomena je bogme bilo, i to vrlo čudnih, prema pričanju stare tetke. Njemu je davno, u prvoj mladosti, kad se htio ženiti, umrla zaručnica. Dugo je tugovao za njom, ne jeo, ne spavao, šutio, samovao, ludovao, jadan, neutješan. Ali vrijeme je učinilo svoje i on, ne da ju je zaboravio, no smijao se i zabavljao gotovo kao i ranije, ali se više nije zaljubio. No jedne godine o pokladama na velikom plesu pod maskama pojavila se neka ženska maska, tanka, vitka, lepršava i sva nekako prozračna i sjajna te je izazvala senzaciju i sveopće divljenje. Kad je došao na red takozvani „ženski bal“, kako se nekada govorilo, ona odabrala tvoga strica i zavrtjela ga dvoranom kao u nekom vijornom zanosu, i od toga trenutka jedno drugo više nisu napuštali. Tvoj se otac ponadao, a i svi mi od rodbine koji smo to sa zadovoljstvom promatrali da će od toga „nešto biti“, da je to njegova nova ljubav i da će to sretno svršiti. Neke gospođice ne zna se da li više od radoznalosti ili od zavisti, uznastojale da joj skinu masku, no ona je letjela dvoranom u naručaju tvoga strica kao da je vijavicom zahvaćena jedva dodirujući vršcima prstiju nalašteni parket pod nogama. Tada je njega počelo zanimati tko se krije pod tom maskom i stao je moliti i preklinjati da mu se otkrije. Ali ona je neprestano odgovarala: kasnije, kasnije… Tražio je u sjećanju gdje je već jednom čuo taj glas, taj veseli zvonki smijeh? no čim bi se on jače zamislio, trgnula bi ga naglo i silovito i zavrtjela tako vrtoglavo da bi mu sva sjećanja iz glave izletjela.

Pred zoru je oboje nestalo iz dvorane. Nitko ih nije primijetio kad su izašli. Ona ga je vodila daleko, daleko izvan grada, a on ju je slijedio opijen njom, i tek kad je stala, primijetio je da ga je dovela na naše groblje gore na brežuljku obraslo čempresima. Tada je skinula rukavicu i pokazala mu ruku. To je bilo o prvim pijetlovima. On je odmah na njenom prstu prepoznao svoj zaručnički prsten. On joj je htio tada skinuti i masku, ali ona to nije dopustila. Rekla mu je da je mrtva i da mu ne može pokazati lice. Obećala mu je zatim da će odsada dolaziti tako svake godine o pokladama na bal pod maskama ako i on njoj obeća da se neče zaljubiti u drugu ženu. Ona će uvijek biti tako mlada, vitka i lepršava, pa i onda kad on već bude star i nemoćan. Dolazit će sve do njegove smrti. Tu su jedno drugom tako vjeru dali i ona se vratila u grob, a on… a on više nikada nije došao k sebi. Od te se noći njemu i pamet pomutila. Otada više nije progovorio nijedne riječi. Samo je jednom nekoj osobi povjerio da je „ono onda na plesu bila njegova pokojna zaručnica i da mu se otkrila na groblju“, ali tu „osobu“ nitko nije poznavao, pa ni stara tetka. — A ti se smij koliko hoćeš — tako je završila svoju čudnu priču o tvom stricu. Umro je on prije nego si se ti rodio, poznaješ ga samo po fotografijama. No one oči pokojnoga strica vezale su se uz tvoj pogled nekom neobičnom simpatijom, i sada neprekidno strepiš u ovom strašnom mraku da se ne bi sreo s tim dubokim, ludim očima.“

Prema noktima znaš koliko ti je porasla brada, uočio si da rastu istim tempom. Da si živ mogao bi otići do ogledala i videti čekinju koja prekriva lice koje izgleda kao stvar ukusa i na koje se za života nikad nisi navikao kao na svoje. Čak se i nije poklapalo sa tvojim ukusom, ali neki su te smatrali čak i  lepim, jer niko nije tako ružan da bi bio svima ružan.

Ima li i duh svoje lešinare još ne znaš, osvedočio si se samo da ima dželate. Hoće li i tvoj duh, kad misao krepa, nagrizati crvi neke lešinarske misli – ne znaš i nikad nećeš saznati.

Ispade da je kasno za sve, ali valjda je bolje i kasno nego nikad. A iver ne pada daleko od (op)klade od koje se tešu(e) daske koje život znače. Sklepaš od njih nekakav brodski pod i glumiš da uspešno krmaniš po toj pučini što se život zove.

Razmišljaš tako sa jastuka groba mog. Statirao si u životu samo da ispričaš pregršt priča u kojima živiš glavnu rolu. I pao si najzad jer si bio padu sklon. Sada si hteo  da osmisliš poslednju priču, ali ne ide ti: priča za razliku od života mora imati smisla.

Uvek kad zaključiš da je kasno (za sve(t)), shvatiš da je rano (jutro),  po ko zna koji put SVI- ĆE U CIPELAMA.

Usta-je’š da popuniš odelo nesmislenim kretanjem i da gledaš ono od čega se živi do sledeće smrti.

„Rastjerali su i miris karanfila što su se crveno rascvjetali u teglama na terasi. Plemenit život karanfila! Iz najogavnijeg đubreta u tegli izrasli su u takav neizrecivi miris! Bojom i mirisom karanfil je divno izrazio sebe. A čime si se ti izrazio? Karanfil ima korijen u gnoju a iz njega je izvukao miris i crveni cvijet. A što si ti izvukao iz gada što ga nosiš u sebi? Kakav cvijet? Kakav obojeni miris? Kakav cvrkut ili daleki tajanstveni šum? Izvukao si zle slutnje i poganu misao: gle onaj čovjek onamo ima nos; to se može odrezati nožem! A sve ljepote već davno su izrazile more, oblak, ptice, list, prije nego si ti počeo mucati nekakve glasove i mazati platno bojama; prije nego si počeo strugati konjskim repom po ovčijem crijevu razvučenom na šupljoj drvenoj kutiji i to nazvao muzikom! Ptice se plaše nepristojnih zvukova tvojih mjedenih instrumenata u koje duvaš da bi raspalio svoga sumišljenika i učvrstio njegovo rasklimano uvjerenje. Poslušaj cvrčke na čvorugama prastarih rogača. Osjećaš li žeđ za kristalno bistrom vodom u staklenom vrču na bijelom stolnjaku po kome pada trak teškog podnevnog sunca? Ne spopada li te glad za grožđem i smokvom i crvenom svježom lubenicom? Slušaj to ljeto na nategnutim svilenim strunama između sunca i zemlje kako dršće, kako treperi na trbuhu tog malog sivog kukca koji će umuknuti čim osjeti tvoju blizinu. Tko bi bolje izrazio ovo ljeto od cvrčka?

Zatim si motrio mrave kako vuku muhu što si je maloprije ubio. Neprestano ti je dolijetala na lice i šetala oko nosa diveći se vjerojatno impozantnoj građevini; dvadeset puta si je valjda otjerao. O, prokleta bila! Pa kad si je ulovio, uzviknuo si ushićeno: nikada više od tebe zdrave muhe, ne zvao se ja Tobija — i tresnuo si je bijesno o terasu pa joj i palicom odrubio glavu. Koliko bijesa radi jedne tvrdoglave muhe koja je naprosto dolazila da se hrani na tvom nosu i ne sluteći da ti smeta; bio bi bolje učinio da si obrisao nos.

Sad je vuku dva glupava mrava, žustro, pažljivo: Ej, čekaj, brate, umorio sam se. Prihvati je ti ovdje za ovu nogu, a ja ću za krilo. Što je ugojena, marva jedna! A za njima treći mrav nosi hitro muhinu glavu i možda misli: dobro je ovo za zimu…

— Prokleti filistri! Oni vode i ratove. Dao bih im i svoju glavu da mi je znati imaju li boga. (Ovako okrutno tekao je sprovod Stendhalova Juliena Sorela: naprijed tijelo a za njim posebno glava u krilu Mathilde de la Mole, koja ju je ljubila u čelo).

I učili su te: budi mrav! Mali tihi neprimjetljivi pametni marljivi strpljivi realist. Sitni štediša. Ljeti skrbi za zimu. A u školi su ti tumačili kako je to isto htio da kaže i veliki francuski pjesnik svojom basnom o cvrčku i mravu. Kako je, naime, bezbrižni flaneur i sezonski pjesnik Cvrčak pokucao jedne ljute zime gospodinu kućevlasniku Mravu na njegova bogata vrata, na kojima je eventualno stajala i pločica „Član dobrotvornog društva — prosjačenje redarstveno zabranjeno“. Kad je vidio gospodin Mrav kroz mali okrugli otvor na vratima da vani stoji odrpana i izgladnjela protuha, izderao se na način kako se već deru kućevlasnici na boheme i prosjake; marš, mrcino lijena! Što si radio cijelog ljeta? Krao, a?

— Pjevao sam. Ja sam, naime, poznati pjesnik Cvrčak, ako se izvolite sjećati, pa sam kao takav…

— Pjesnik? Pjevao? A dakle — pjevao! Pa pjevaj, brate, i dalje, pjevaj! Sada, to jest, možeš i plesati!

I cvrčak pjeva. Pjeva, uprkos vama i zimama, postojano i žarko kao što sunce sja, pa budite mirni, gospodine Mrave, on će i plesati. A ovdje ovi vaši filistri vuku svoju krepanu muhu i misle da je to vrlo važno što oni rade, da im se svatko mora ukloniti s puta, jer oni rade, oni, kamen do kamena i zrno do zrna, ne zijaju u nebo kao ti.

U uglu terase od zida do zida razapeo crni dlakavi razbojnik pauk jedva vidljive mreže i sunča se na ulazu svoje rupe vrebajući na mušice što se lakomisleno i ludo igraju oko njegovih tankih niti. Tko zna koliko već dana stari bandit nije imao plijena? Strpljivo čeka slučaj kao ribar koji je bacio mrežu, zapalio lulu i čeka.

Motreći ova prčkala, ove antipatične grobare i lešinare, osećaš nesvjesno simpatiju prema crnom strašnom tipu tamo u uglu. Pa gotovo jednako nesvjesno kao što je nastala i ta naklonost, štaviše prezirno i s nekom naročitom mržnjom, kojoj si kasnije od stida dao i neko „simboličko značenje“, zgnječio si one mravlje „radikalne socijaliste“, a njihovu muhu dao gangsteru pauku.

— Tako! Radije razbojniku i gangsteru nego filistru! Jedan je razbojnik, kako znamo, bio i pjesnik! Filistar se nikad neće pomiriti s obješenjačkim crnim humorom jednoga kandidata za vješala.“

*Korišćeni delovi novele SAMOTNI ŽIVOT TVOJ Ranka Marinkovića.

Advertisements