Toliko sam ostao bez i-čega da ni senki ne verujem da je moja, ona je samo tamna strana  vidljivih aktivnosti, mračna imitacija mog kretanja kroz izgubljenu SVETloost. Kad presuši njen izvor  sve postane senka. Ostanu samo zvuci sKidanja svega sa sebe i leđanje kreveta do kRaja kidanja svega u sebi.

San:

odUSTAo sam iz posteljice, izašao krvav i sluzav iz materice i krenuo bes-pućem put koje-čega… Koje-kome? tRagom sever-njače, ili i-stoka? Na za-pad,  ravni čar plan i nama, ili tugojugom?

Svejedno, sve jedno, sve je dno… Sve su to etape utapanja. Jer:

Zjapila je pra-šuma moga uma. Sit svega uŠlog kRoza usko grlo (a i šire), krčio sam je krčanjem creva, se-kao kore-nje po-gledom, sLedio šum na srcu, ne mirio se og(o)avnim miris-ima…

Ko razume taj ume, ko ne, veruje u i-ko-ne. A ko se budi vidi:

Plafon šaran grafikom za-pu(š)tenosti: ispucan živinskim kandžama  i nedepiliranim ćoškovima zaraslim u pau(k)činu. Ta mi asocijacija rađa uz-buđenje u pre-po-nama… Neke misli ob-na-žene, razne-žene… Samo ne-zaraŽene…

Stresam sa sebe tragove strasti kao kuče rosu i grlim ti u susret mislima.

Strahujemo ušima od muka, očima od beSvetlosti, kožom od nedodira, sobom od drugih…

Tako ti strahuješ od mene kao od guštera jer te je guja u-Jela.

Strahnem se i ja:

Zaslepio me sjaj iz tvojih očiju kao kad sam pokušao da zaVarim život po svim popucalim šavovima. Pre-plašenom su iskre grom, varnice požar, a kapi pop-lava, strah me da bi me tvoja strast mogla zgromiti i spaliti, a suza potopiti.

Ova  ljubav samu sebe inKriminiše provaLom nežnosti, naPadom stRasti,  kRađom ljubavi…

Tražim u bučju harmoniju. Ne znam kud ću se odVesti – puteva je tušta i t(a)ma, a izlaza ni-gde nema.

Od-usta-ti, ili u usta ti do (p)raznih usta-nova?

Znam da znaš: svi ti hvale oko, a ciljaju pravo u r(d)upe. Ja sam sklon da dubim suštinu u-mes(t)o forme (da nije tako ovo što pišem bi je imalo). Volim samo što jesi, svaki drugi razlog bio bi lošiji.

Pišem, a ne vidim kraj i sMisao. Živim kako pišem.

Moj je život poezija nedostojna tebe: sve u svemu, ništa ni u čemu.

Ja sam opako naopak: kao kap koja ide u, a ne iz česme…

 Baš me briga ko te kara , ja ti pišem pesme.