Ja ne poStojim u tvojoj svesti, oživim tek u podsVesti kad ti noć umorom uzme danak.
sKidam dvoličnu masku srećno propuštene neprilike za sve one koje su me mogle voleti, i razočarenja za one koje su se varale da bi me mogle voleti. I go se uvučem u tvoju postelju.
Svake noći čim usniš polako ti se prikradem iza leđa i zagrlim jako nežno.
Tako jako kao da deo tvog umora mogu da prenesem na sebe, I tako nežno kao da preostali deo umora mogu da pretočim u uspavanku.
Pričam ti na uhce bajke o tome šta si b(l)Ud(a)na propustila bez mene tog dana.
I tako za-jedno s-novima saniramo javu a da toga toga nisi svesna.
Tebi se samo čini da voliš da spavaš, ti ustvati sanjaš jer voliš da spavaš sa mnom.
A to ne znaš I nikad nećeš saznati.
Čak ni sada, dok ovo čitaš.
Samo će te na tren preplaviti čudno osećanje: kao da nešto dežavidiš.
O, Ironije, slika ti je strava 😀
Dobro da bar nešto valja 🙂
Delim tvoje mišljenje 😀
Deli kad nemaš svoje 🙂
Reblogged this on Stranac.
Dežavidim da ta neka čita ovo što ti pišeš, al’ mudro ćuti, ne odaje se 🙂 Bezobraznica! 😀
Možda ne zna da zna 🙂
E Đavo bi znao… Piiiii kakve su ti to simpatije!? 😀 Da mene neki ovako „proziva“ na netu, samo bih mu rekla „Dođi i uzNi me“ 🙂 Posle šta mu Bog da 😀
Pa i jeste upućeno tebi, vidiš da ne znaš da znaš 🙂