Jutarnjom bukom kukuriče dan, lepetom krila bivših ptica iz mog jastuka.
Leto odleće sa selicama (lažno proleće u brišućem letu pre-sreće jesen).
Gazi me stan USTAjalim vas-duhom, bazdim uspomenom na vinograd s friške gore.
Muči me svrab pod gipsom na mestu nervnog sloma; soba s pogledom na grad koji te nema; nikad doživljen dodir tvojih prstiju koji ne mogu zaboraviti; plemenitost tvog pogleda na stvarima koje ne poznaju tu meru dragocenosti, taj najkaratniji sjaj…
Moje buđenje je treptaj oka u kome se od sna preobražavaš u misao, tako jasnu da je dodir ubeđen u tvoje postojanje svakom papilarnom krivuljom svog lavirinta sa vrhova prstiju.
Moje je (uz)buđenje (od)laganje s-vesti da te za-pravo nema na-do-hvat… Emociranje uspomene na nedoživljeno i slutnja želje u nadolazećem.
Grickam poslednje zalihe olovaka za doručak , reči njihovog srca teško padaju na želudac – gorušicom.
Zjapim tiŠinom, nečujom krika svog prozora ka svetu urlajućeg sveglasja.
Samo…
View original post 46 more words
Taknut O yeah.
Htedoh uzdahnut, al me već pretekoše, ali kao da jesam i još ću.