Izvini što se ne sećam kako jutra sviću
Kad su mi ruke bile prazne tvog boka i uzglavlja
Što svetlost mogu da vidim samo kao refleksiju
Sunca iz tvojih očiju
Ja ću da (ti) se za to izvinem (ka tebi) i izvinim
Oprosti što su misli po zemlji puzale
Anomalično sijamski slepljene
Kao: samnom nemogu i nevolim
Ohole i sebične kako samo neznanje može biti
O, proste li su bile i zato im oprosti
Ne zameri što sam ne znajući
Mislio da znam da živim bez tebe
Nisam znao da se ne žDere sve što se bere
Uspešno sam stud(d)irao neznenja
I ovladao veštinom neprimenjivog postojanja
Ko nauči da pliva u rodnom jezeru
Neće se utopiti u moru nove domovine
Ne zameri što sam mislio da živim bez tebe
Čuvao sam formu postojanja
Da živnem kad se pojaviš brišući granice i daljine
Kad stepenicama iskoračiš iz mora
Blješteći s(e)obom iz crnila haljine
Pripijene uz telo (ne htelo)
Vratom opasanim biserima
Koji se čvoruju na grudima
I zakoračiš na(j)zad u moj život
Da više nikad ne bude isto
Anomalično slepljene… Uf, kako je to dobro rečeno.
i dok su misli zemljom puzale .. i to je dobro.
Meni je ovde sve dobro, čak i namerno neznanje čak i znanje da će zakoračiti.