Izvini što se ne sećam kako jutra sviću

Kad su mi ruke bile prazne tvog boka i uzglavlja

Što svetlost mogu da vidim samo kao refleksiju

Sunca iz tvojih očiju

Ja ću da (ti) se za to izvinem (ka tebi) i izvinim

Oprosti što su misli po zemlji puzale

Anomalično sijamski slepljene

Kao: samnom nemogu i nevolim

Ohole i sebične kako samo neznanje može biti

O, proste li su bile i zato im oprosti

Ne zameri što sam ne znajući

Mislio da znam da živim bez tebe

Nisam znao da se ne žDere sve što se bere

Uspešno sam stud(d)irao neznenja

I ovladao veštinom neprimenjivog postojanja

Ko nauči da pliva u rodnom jezeru

Neće se utopiti u moru nove domovine

Ne zameri što sam mislio da živim bez tebe

Čuvao sam formu postojanja

Da živnem kad se pojaviš brišući  granice i daljine

Kad stepenicama iskoračiš iz mora

Blješteći s(e)obom iz crnila haljine

Pripijene uz telo (ne htelo)

Vratom opasanim biserima

Koji se čvoruju na grudima

I zakoračiš na(j)zad u moj život

Da više nikad ne bude isto