Koraci mi se slede u lenjoj letnjoj večernjoj šetnji punoj prideva (toliko punoj da zjapi pRazninom – ka setnji) duž rodnog mi Bulevara sumRaka . Promiču crteži na koži, ranjavaju pogled kao kaži- prst u oko . Silikonska srca ispod kože ponižavaju i žuljaju kao srednjak u dupetu. Palčevi su zakržljali evolucijom: svako stopiranje se odavno plaća. O rečima ne govorim, troše se neMilice bez smisla, nisu mukom stečene. Ovde se sporazumeva laktovima, o gluva čula odbija se jauk koji nema zvuk.
Zastanem u kretnji drugih, kuda dalje? Svi putevi vode u R i M koji nikad ne videh, i ne NE dostaje mi,. Fali mi nešto sa svim obrnuto : M i R. Pro-daje li se igde na ovoj buvljoj pijaci TO, makar i raspareno: makar M landaralo i R žuljalo, samo da može da se podnosi . Je li sve otišlo dođavola, glođe li se poslednje LJUD s KOSTI čovečnosti dok neko od ljudskog mesa mesi poslednju priču o propasti civilizacije?
Odaću ti jedinu moju tajnu sad kad nameštanje rezultata više nema smisla – nemam ja talenat za tebe živote, a ne treniram redovno; nisam savladao pravila ove igre; sa časova surovosti sam izBačen; nemam za mito, ne umem ni to.
Zvanično vreme je isteklo, čeka se samo da sudija odsvira kraj – po Bedio si, uživaj.
A bilo bi mnogo lakše da je tu rame, ruka u mojoj, dragog bića koje mi nedostaje.
.