Jesen u mom kraju sviće još jednim sivodanom – danom sivonjom. Jednim od onih dana koje bi najbolje bilo prespavati. Dan u kome će onih koji veseli i poletni izlaze iz svojih kuća biti malo više od onih koji će izaći iz svojih grobova.

Gledam svoje treptaje i osluškujem pritisak u ušima – zvučim kao pokvaren aparat pod naponom. Moram napolje, a najradije bih skoknuo do Kopakabane da odigram  partiju odbojke, izmasiram vrat i leđa okeanom i poKupim za na trag neko dobro dupe za poneti…

Naša stvarnost se sastoji od samo 10% realnih događaja , pre-ostalih 90%taka su naš  doživljaj tih događaja. Svako ‘hoću’ ima svoje ‘ali’, a svako ‘zašto nisam’ svoje ‘jebiga’.

Hteo sam da izađem I uživam u ovom danu, ali…

Kao što bih i sada da napišem neku dobru priču, međutim –  jebiga…

Ps. Ne bih vas davio ovim, ali šta ću kad ste moji – malo li vam je?

MELAN HOL I JAs