Stajao sam na divnoj visoravni u sred prelepe prirode. Dan je bio topao i sunčan, a meni se jeza dizala uz kičmu, bio sam na granici histerije. Autobus je odlazio i stajao sam uspaničen u sred te lepote, prestravljen saznamjem da je i prtljag otišao sa autobusom. Ne znam kako, ali znao sam da sam negde u Španiji. Hvatala me panika od nepoznatog: šta ću u tuđini, ne znam gde sam, ne znam nikog, čak ni jezik… Iznenada se pojavi zabrinuto mamino lice.

-Otkud ti u Španiji ? – pitam je začuđen, al i s olakšanjem.

-Eto svratila, a otkud ti na podu?- uzvraća pitanjem i osmehom.

-Uh… Sanjao sam grozan san, mora da sam u magnovenju pao s kreveta pa tu i ostao…

Počelo je da mi se bistri – nalazim se kod mame na Čarobnom bregu, a ovo buđenje je znak da je vikend izmakao i da je vreme za- na- trag.

U povratku kući nailazim na komšinicu, Rumunka koju jedva razumem iako je ovde više od 20 godina .  Priča kao navijena na kraljevskom srpskom, koji kao da je učila na Belom dvoru s pretendentima na presto. Ide u susedno mesto kod zubara i srećna je što me je navatala da joj usput čuvam strah.

-Boliv me žub, dve noću nesam spavala. A bila sam u čevrtak kod zubaru i čim  sam predala nizicu prestav da boli pa se povrativ kuću i čim se vrativ poče ope bolu… Strav me jaku jopet, al sad ću moram da vadiv…

Najzad stižemo do susednog sela i ona izlazi kod doma zdravlja na moje veliko olakšanje. Kotrljam se dalje i pokušavam da složim misli.

Ulazim polako u gradsku zonu i hvatam sebe kako pevušim nešto prolazeći u tmurno jutro kroz prljava i neugledna prigradska naselja. Prisećam se sna i pravim paralelu sa ovom javom. Zašto sam tamo bio prestravljen usred lepote, a u ovom čemeru sam takoreći srećan. Da li smo tako okovani strahom od nepoznatog da nam je uvek udobnije u onom na šta smo navikli ma kako ružno bilo? Čak i prtljag,  koji je realno obično samo  teret , nedostaje kad nemamo nikakav poznat oslonac u rukama. I imamo tačno toliko zuba da ceo život periodično cupkamo strahujući po nekim čekaonicama, puštamo preko reda da odgodimo neminovno i najzad bežimo nazad u sigurnost svog bola dok može da se izdrži.

Uhvatio sam sebe kako se večito  krećem u dva poznata kruga: odlazim tamo gde neću naći utehu i otkloniti nelagodu, da bi se vratio ovamo gde se sve manje osećam prijatno kao kod kuće. https://ironijexl.wordpress.com/2012/04/11/povratak/

Pokušavao sam da analiziram sebe: jesam li ironični zajebant kako me i najbliži vide, ili neutešni crnjak koji me sve češće pohodi u razgovorima sa sobom? Pitao sam se to u poslednje vreme, a onda me je jedno meni jako drago biće (dobra vila) skeniralo i skroziralo samo jednom rečenicom: „Песимизам ми, некако, баш не иде уз тебе. Ма у којој фази био. Сувише си ти реалан и за песимизам и за оптимизам” I to je za mene bilo revolucionarno , ravno otkriću točka, kao da sam najzad otkrio svoju suštinu kroz tu formulaciju.

I razmišljam tako, šta bih sa ovim razbacanim fragmentima misli? Deluju mi kao srča od razbijenog ogledala koji nikada neće biti nikakva celina.

A onda se, zagledan u zeleni šumarak  setim  još jednog meni jako dragog stvorenja (dobra vila) i njegovih reči:

“И ако мислиш да си све рекао – пиши. И ако мислиш да немаш шта да кажеш – пиши.  И ако мислиш да не умеш да пишеш – пиши. И ако не препознајеш себе док пишеш – пиши. Не престај да пишеш. А писати можеш речима, сликама, спајањем комадића сломљеног огледала, 

аранжирањем цвећа…”

I ubedim nekako sebe da imam priču. Nadam se da ću i tebe…