Noćas sam sanjao pesmu o tebi. I kunem se čašću predaka i budućnošću potomaka da je bila najlepša pesma koju je iko odsanjao. Ako neko misli drugačije neka dokaže, nek priloži svoju i uporedi sa ovom koju sam zaboravio, jer takve se reči otvorenih očiju ne možeš setiti, tako se nizovi reči stroje samo u besvesti.
Ne mogu svesti da prizovem tvoj lik, a kamoli pesmu čije reči osećam kako mi još nerođene sKidaš usnama s vrha jezika i usisavaš u sebe vragolastim osmehom.
Sanjao sam kako mi stihovi tako lako idu, da klize kao suze ovog jutra koje mi kuckaju u prozor i bežeći silom zemljine teže razlivaju sliku neba. Jutro je za mene veliki gubitak svega što preko noći sa tobom steknem i što zaista imam: i sna, i tebe, i pesme.
Budan ja koračajući tražim ono što u snu nađem i u tom traganju uz šum dobijem i žulj na srcu od rvanja s poGrešnim likovima i oSećanjima.
Ove su reči samo protetska pomagala za srce da prebrodi dan. Uzalud se pitaju kuda mi srce tako galopira – ja neću da im kažem, jer grozim se mogućnosti da tvoje ime koriste za dijagnozu u medicinskim enciklopedijama.
Ove su reči veštačke suze za presahli pogled koji iako daleko vidi ne dobacuje do tebe.
Ekstrakt polena i dah proleća za groblje leptirova u mom želucu. Revnosno ga u međuvremenu provetravam nikotinom i zalivam socom.
Ove se reči ne usuđuju u stihove, svaki pokušaj mi uzburka srž u kostima kojom te osećam. Zasevaju mi zglobovi kao od nespretnog pokreta. A njime pokušavam da dohvatim kulise za večerašnju pesmu: naše pusto ostrvo pod nebom prenaseljeno zvezdama, logorsku vatru i oblak od peska koji nosimo ležeći na leđima…
Jedino što me drži je nada da će se nastaviti taj ciklus u zbirku snova koju ću ukoričiti čežnjom i držati uz uzglavlje namesto sveca. Pisaću ih sNovima i nadahnjivati se starima.
Budan, samo ću moći nemušto da ih prepričavam i da poslušam nekog ko je budan sanjao lepše nego iko drugi.