Bolje da si sedela skrštenih ruku I ostala prekrštenih nogu umesto što si radila to zbog čega si me rodila. Majko.
Umesto toga donela si na svet jedan pasji život: samački – samo sa mačkom.
Okolo rodan narod odran…
Ne verujući u onog čija je krv vino pretvarao sam krv u vino.
Kockao se svojom kožom I koskama – tesnom kožom za osmeh, kao kostim (na) krtim kostima (bez pri-mesa).
Noseći stub u-mesto krsta shvatih da sam poneo noseći stub I da će iza pasti sve što je padu sklono: obrušiće se  (i-grom vremena u ritmu paradoksa) cela moja prošlost u bliskoj budućnosti.

– Onaj ko je ostao bez glave ne žali za koSom – krklja u meni Samson krepajući i predaje štafetu Sizifu…
Pogled seže dalje od misli, puca u nedogled i odlaže poimanje kraja za dužinu svog dometa.
Utroba uzoranih oranica se zlati jutarnjim suncem kao lakirana.
Preminuli kukuruzi stoički podnose svoju smrt: prekriveni patinom truljenja kao sepia efektom,nalik marionetama igraju na nevidljivim nitima njihani (jebi)vetrom.
Na kraju puta se sastavljaju nebo i zemlja pa se može hoditi nebom i leteti zemljom, ili prosto zaleći na liniju razgraničenja.
Ispred je nepređeni put popločan ratama budućih koraka. Ne znam gde je kraj, ali znam šta je cilj: ne da se svakom svidim, već da me razume svako kome se svidim.

Ili još bolje: da se svidim svakom ko (me) razume.
Tako nekako… Il’ nikako.
I
Tako
Posrćući
Nazirem brdo
Kako u izmaglici
Titra kao priviđenje
Kako li su gradili piramide?
Da l’ kao ja slovima: od vrha do dna?

piramida slovima gradjena