Pokušavao sam da napravim skicu za priče, znate već moje ludorije sa reč-ima, ali nisam mako dalje od dva naslova: 1.DECI-DIRANI PEDOFIL ,  2. ŠINTER (i) TABA-KERA –  i ni makac dalje…

Nervozno sam sklopio beležnicu u krilo i vratio se u stvarnost. Sedeo sam u metrou i čekao voz. Na drugom sedištu od mene sedeo je tip i grickao napolitanke koje su stajale na sedištu između nas. Setio sam se da i ja imam kutiju napolitanki u rancu, a setio sam se i jedne priče koja je neverovatno podsećala na ovu situaciju.

Glavni lik je isto ovako sedeo u nekoj čekaonici zadubljen u čitanje knjige i grickao napolitanke koje su bile na susednom sedištu. Slučajno je krajičkom oka primetio da tip pored sedišta sa keksom uzima štanglicu iz kutije. Pogledao je začuđeno, a onaj se ljubazno  osmehnuo  mirno grickajući. Začudio se i prećutao drskost, ali kad se sledeći put mašio za keks isto je učinio i onaj. Jedva se uzdržao , međutim stranac nije odustajao, kad god bi naš junak uzimao štanglicu i onaj je, a ovaj se uzdržavao da vidi gde je kraj tom bezobrazluku. Na kraju, kad je ostala poslednja štanglica, uljez je prepolovio, jednu polovinu stavio u usta, a drugu vratio u kutiju, zatim klimnuo glavom, osmehnuo se i otišao.  Zatečen i  paralisan, bez reakcije posmatrao kako gad mirno odlazi. Međutim, dok je besno vraćao knjigu u torbu video je u njoj svoje neotvorene napolitanke. Osetio je strašan stid kad je shvatio da je u stvari on onako rasejan uzimao čovekov keks uz najcrnje misli i kletve, a onaj ga je sa njim nesebično delio uz osmeh, sve do poslednjeg zalogaja.

Pade mi na um da se našalim i iskušam čoveka. Kad je uzimao napolitanku i ja posegnuh za jednom gledajući ga. I gle čuda: samo se nasmejao. Mora da i on zna priču pa prihvata igru – pomislih. I tako: on jednu, jednu ja, osmehujući se jedan drugom. Kad stigosmo do poslednje očekivao sam da je prepolovi , pa  da prasnemo u smeh i  ćaskajući načnemo moju kutiju. Posle kraće pauze on je uze, stavi celu u usta i bez reči i pogleda ustade i ode. Očigledno nije znao za priču, ali je bio spreman da deli sa neznancem i pritom nije insistirao na zahvalnosti, verovatno je zato naglo otišao da me toga poštedi. Ipak ima dobrih, velikodušnih ljudi spremnih da daju  drugima – razmišljao sam razneženo i ta me je zabluda držala u ekstazi sve dok nisam vraćajući svesku u ranac video da tamo  nema mojih napolitanki – upravo sam ih podelio sa skotom.