Sinoć je svratio drug koga dugo nisam video. Haotičan kao i uvek, šetao je oko mene, provlačio se između nameštaja, cupkao… Popeo se na stolicu, sa nje zakoračio na sto, sa njega se uzverao na orman, odatle skočio na nahtkasnu, sa nje se odrazio u pravcu biblioteke i uglavio se u prazan prostor između dve knjige, tačno na mesto ‘ Kiklopa’ koga mi nije vratio. Tu se primirio i počeo da priča:
Gurao Sizif mrtve duše uz čarobni breg 1984. u doba kad su cvetale tikve. Na vrhu se nalazio zamak u kome se vodio proces strancu zbog preobražaja u stepskog vuka zlatnog runa i otmice Jelene, žene koje nema. Slučaj je izazvao talase mučnine, buku i bes. Otpadnik se nezainteresovano igrao staklenim perlama i poput idiota buljio u damu s kamelijama.

Antihrist – uzviknu gospođica, sestra kovača lažnog novca iz proklete avlije.

Tužilac je tražio kaznu za zločin, dok su majka hrabrost i njena deca predložili da se presuda ne izriče dok ne dođe Godo. Kockar je bio protiv, zalagao se za kraj partije. Umetnik u gladovanju je deklamovao jeretičke priče mašući portretom umetnika u mladosti, koga mu pokloniše u prodavnici tajni. Deobe su počele da liče na božanstvenu komediju.

Bura i mnogo vike ni oko čega stišaše se povratkom porote : Optuženi je osuđen na sto godina samoće u paviljonu broj 6.

Začula su se zvona i bubnjevi u noći .

Za kim zvona zvone? – upita starac bez mora dok ležaše na samrti.

Zvonar Bogorodičine crkve utrča sa limenim dobošem i objavi da u gradu vlada kuga.

Sad smo u zajedničkoj kupki – primeti ujka Vanjina rođaka Beta.

I tako je tekla noć do jutra.

Beograde, dobro jutro.