Stajao je preko puta nje u krugu formiranom od ljudi oko groba. Gledala ga je puna strepnje. Bled, ispijen, poguren, jedva da je podsećao na sebe. Utroba joj se grčila od te slike, još više od razgovora koji su maločas vodili. Nije ga videla od dana snajine sahrane, kao da je u zemlju propao (‘ Bože mi oprosti’ –stresla se na tu metaforu). Mama i tata su ga zvali nebrojeno puta, ona ih je opominjala da mu možda treba mir, da ga puste dok dođe sebi. Teško je podneo iznenadnu ženinu smrt, moždani udar, kao grom iz vedra neba. Praktično mu je umrla na rukama, zvanično nakon dva dana, na aparatima. Danas, pred obeležavanje sedmodnevnice, kad su se sreli na ulazu u groblje, uplašio je svojom pojavom.
– Na šta to ličiš, crni Gajo? I još se osećaš na alkohol – rekla je nakon što su se poljubili.
– Pusti sad to, ne glumi kevu – odmahnuo je rukom – Hteo sam nešto da ti kažem… Ona me zove sebi.
– Ko te zove, šta to pričaš?
– Ana. Sećaš se da sam u kovčeg stavio njenog plišanog medu i mobilni telefon od kog se nije odvajala. Zove me sa njega da dođem kod nje, nedostajem joj, usamljena je tamo.
Izvadio je svoj telefon na kome je zaista u listingu stajalo nekoliko razgovora sa njom u poslednjih par dana.
Osećala je kako gubi dah, počela je da drhti.
– Ne glupiraj se, to si sam zvao sa drugog broja.
– Ma daj, pa ne bih se zezao sa takvim stvarima.
– Možda ga je ukrao neko od radnika koji su zatvarali sanduk, pa ga koristi …– pade joj na pamet spasonosna ideja.
– Računao sam na tu mogućnost, bio sam prisutan dok ga nisu zakovali. Osim toga, kažem ti da smo pričali.
– Šta to vas dvoje šurujete? – umešala se mama koja je upravo stigla i prekinula razgovor.

++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++

Sada, u toku ceremonije, dok se prisećala razgovora, primeti da se mašio rukom za džep, povukao se par koraka i prineo telefon uhu. Htela je da vrisne, ali je glas izdavao. Videla je da je potvrdno klimnuo glavom, potom se nasmešio i iznenada srušio kao pokošen. Potrčala je oko humke, ali dok je stigla, oko njega se formirao unezvereni obruč od tela iz kojih su izlazili krici i jauci. Uspela je preko njih da vidi kako Gaja koluta očima dok mu se telo grčilo kao pod naponom, zatim je naglo obamrlo. Noge više nisu mogle da je izdrže, srozala se na zemlju i zajaukala iz sveg, sad povraćenog glasa. Tada je u magnovenju videla telefon koji mu je ispao iz ruke. Puzala je kroz pregršt nemirnih nogu dok ga nije ščepala. Veza je bila otvorena, ali se čuo samo neki čudan huk.
– Halo – jecala je u aparat, odgovora nije bilo – Ana, ako si to zaista ti… vrati mi brata, preklinjem te… Pusti ga da živi, molim teee… – ispusti lelek i nemoćno zari lice u travu.
Padala je u duboku, mračnu provaliju, dok sve nije nestalo.

++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++ +++++++++++

Osetila je pljusak vode po očima i ugledala oca, nežno je privio uz sebe.
– Sine, Gaja se povratio, hvala Bogu.
Pogledala je preko očevog ramena i ugledala brata koji je sedeo oslonjen o drvo. Pogled mu se polako bistrio, lutao po licima, pa kad je ugledao njeno, pojavi mu se slabašan osmeh.
Nežno se izvukla iz očevog zagrljaja. Polako se pribirala, oseti telefon u grču šake.
– Hvala ti, Ana. Nikada te nećemo zaboraviti – izgovorila je u huk telefona. Učinilo joj se da je čula uzdah, zatim se veza prekide.