Istrčavši iz uske uličice našao se na prostranom renesansnom trgu. Bio je kružnog oblika, opasan baroknim kućama sa lučnim prozorima prekrivenim masovnim žaluzinama i sa balkonima ispod njih. Isticala se katedrala bogatstvom ornamenata i velikim satom, remek delom starih majstora. Tlo je bilo popločano finim kamenim kockama i mesečina ga je prskala zlatastim baricama. Sredinu trga krasila je fontana takođe kružnog oblika u čijem središtu su bila dva mermerna dečaka, nalik kupidonima, iz čijih krčaga se prelivala voda.
Zastao je na tren zatečen magijom prizora, zatim nastavio panično da trči. Znao je da od nekoga beži, ali ne i zašto. Trčao je , a nije se micao sa mesta, kao na pokretnoj traci. Beg bi ionako bio neuspešan jer se iz svih okolnih ulica slivala razjarena masa ljudi . Krug lica izobličenih mržnjom se sužavao.
Tada shvati sve : zašto je na ovom nepoznatom mestu u nekoj vremenskoj rupi, zašto ga jure ove čudne srednjevekovne pojave, dok on beži u mestu.
-Stanite ljudi, saslušajte me… – poviče iz sveg glasa kako bi nadjačao buku.
Tip u dugačkom crnom ogrtaču, sa cilindrom na glavi, iskorači I podiže ruku. Očito je bio nekakav autoritet jer masa zaćuta kao po komandi.
-Šta imaš da kažeš u svoju odbranu? – reče strogo.
-Ljudi, ovo je san. Ne znam ko ste, gde se nalazim, za šta me optužujete… Znam samo da sanjam I da ste vi deo mog sna. Samo dok on postoji postojaćete I vi, vaš pokušaj da me ubijete biće moje buđenje, a vaša smrt…
-I ti očekuješ da poverujemo u te besmislice ?– podsmešljivo reče tribun.
-Drugog izbora nemate. Ja sam iz 21. veka, pogledajte kako sam obučen, sporazumevamo se međusobno nepoznatim jezicima, a razumemo se. Zar vam to ništa ne govori?
-Zorg, možda čovek istinu zbori – reče neko iz gomile.
-Ma kakvu istinu, pravi nas budalama, ja to ne dozvoljavam – istupi iz mase suvonjavi tip sa palicom, zatim se zatrča I poče njom da udara stranca.
-Stanite – začu se Zorgov glas, ali zalud, argument batine je vekovima bio najjači autoritet. Stranac je pao, a masa se obrušila…
Izronio je iz sna kao iz dubokog vira, mokar i razjapljenih čeljusti željnih vazduha. Drhtavom rukom je napipao prekidač lampe. Uh, zaista san… Dohvati bokal sa komode I halapljivo ga ispi do dna. Još jednom je nevera pobedila. Svake noći je snovima pohodio razne civilizacije I svi su ga proganjali, linčovali, spaljivali, besili – uništavali svoje svetove tim krvavim činovima, a on se budio u umirujućoj stvarnosti.
Vratio se u krevet I razmišljao o životu. Možda je I ova realnost samo nečiji san, a on akter koji će nestati nečijim buđenjem. Zato se valja boriti protiv zla I samouništavajuče logike mase. Produžiti postojanje čineći dobro. Umor je opet počeo da mazi veđe.
Učini mu se da je čuo tresak iz pravca radne sobe. Polako ustade I na prstima se po mraku uputi tamo. Pažljivo otvori vrata I napipa prekidač. Svetlo obasja sobu I maskiranu pojavu pored sefa. U istom trenutku sevnu I revolver.
-Ne, stani da ti objasnim… – uspe da zavapi pre pucnja.
Fenomenalno, imam osećaj kao da sam bila na tom renesansnom trgu, u Rimu možda, u kome se sudilo strancu iz 21.veka.
I ja ponekad imam osećaj da je sve ovo san i da ću se probuditi, i da će sve biti drugačije..
Delimo snove, ranoRadice moja 🙂
— moje budjenje, a vasa smrt — i s jedne i s druge strane, dodje mu na isto…
Sjajno, diplomirani majtore pisanja, divno je to što ti se vratila gdjica inspiracijica.
Hvala ti, Neco, od samoukog ‘ majstora pisanja’ – bez diplome 🙂
ma sta je diploma spram pucnja… 🙂
O’š da kažeš da sam puko? 🙂
Danas diploa nije potrebna ni tamo gde se radi po pravilima, ne po talentu – zar ne?
Ti si je prva pomenula 🙂
Uz molbu da ubaciš nedostajuće M ( vidim ja da se gojim, al nisam znala da je od gutanja tog i još nekih slova) u prethodni komentar, želim da ti saopštim da odustajem od dalje diskusije, budući da mene ovde pogrešno tumače, da mi se spočitava pominjanje diploma u kontekstu na koji ja nisam mislila i da ću ubuduće vrlo obratiti pažnju na izbor reči pri dodeli komplimenata. Smešak ne umem da ukucam ili me mrzi da brljam, dakle, smešak…
Ma, ko sme da te tumači van kon-teksta..?
Osmeh je – dve tačke, desna zagrada 🙂
Veoma interesantno i veoma lepo napisano.
Sanjamo li svu ovu rulju i zlo i hoćemo li se probuditi na nekom lepšem mestu? Ajd odsanjaj odlazak u budućnost, pa da znam: ima li nade za nas?
Joooj, strah me budućnosti ko da ima nešto gore od ovoga 🙂
Prednost tvoja i naša je što je ovo san 😉 Budi malo interaktivniji u snu pa sanjaj lepšu budućnost 🙂
„Vratio se u krevet I razmišljao o životu. Možda je I ova realnost samo nečiji san, a on akter koji će nestati nečijim buđenjem. Zato se valja boriti protiv zla I samouništavajuče logike mase. Produžiti postojanje čineći dobro. “
Савршено!
♥
♥ ♥ ♥
Neki se nikad ne probude, da li je to spas ili lagano umiranje ?, to samo oni znaju…
Sanjao je san u snu?
Ili je sanjao da se budi, ili…
Znaš, bolje je da nam sam doziraš blago iz tvog sefa nego da upadamo pištoljima. 😉
I sef je samo u snu 🙂
Podseća me na one Ruse, dva brata (mozak već zanoćio, pa ne mogu da se setim prezimena), pisce SF priča…
Nema nikakve veze sa njima, ali podseća me na SF priče, svakako… Koje baš volim… 😛
Misliš Iljf i Petrov? Samo oni, koliko znam, nisu braća 🙂
Ma, postoje neka braća… Jedan je bio mašinski inženjer, a za ovog drugog ne znam… Naći ću…
Nemoj da tražiš, bolje izmisli neku priču i kao Borhes navedi lažne izvore 🙂 Eto dobre ideje za priču 🙂
Ajde da se ne mučiš više – Arkadij i Boris Strugacki 🙂
Ух, одлично написано!
Атмосфера помало кафкијанска.
Da se pridružim. Odlično. I odlično si me isnpirisao.
Odoh da skuckam moj ludi san od pre 15 godina. 🙂
Jedva ga čekam 🙂
Dok čekaš, popij nešto.
Nego, ima jedna dobra filmska teorija koja kaže da je film san. Samo, čiji?
ovo je Cehovljev skroman doprinos temi