Noćas sam sanjao pesmu o tebi. I kunem se čašću predaka i budućnošću potomaka da je bila najlepša pesma koju je iko odsanjao. Ako neko misli drugačije neka dokaže, nek priloži svoju i uporedi sa ovom koju sam zaboravio, jer takve se reči otvorenih očiju ne možeš setiti, tako se nizovi reči stroje samo u besvesti.
Ne mogu svesti da prizovem tvoj lik, a kamoli pesmu čije reči osećam kako mi još nerođene sKidaš usnama s vrha jezika i usisavaš u sebe vragolastim osmehom.
Sanjao sam kako mi stihovi tako lako idu, da klize kao suze ovog jutra koje mi kuckaju u prozor i bežeći silom zemljine teže razlivaju sliku neba. Jutro je za mene veliki gubitak svega što preko noći sa tobom steknem i što zaista imam: i sna, i tebe, i pesme.
Budan ja koračajući tražim ono što u snu nađem i u tom traganju uz šum dobijem i žulj na srcu od rvanja s poGrešnim likovima i oSećanjima.
Ove su reči samo protetska pomagala za srce da prebrodi dan. Uzalud se pitaju kuda mi srce tako galopira – ja neću da im kažem, jer grozim se mogućnosti da tvoje ime koriste za dijagnozu u medicinskim enciklopedijama.
Ove su reči veštačke suze za presahli pogled koji iako daleko vidi ne dobacuje do tebe.
Ekstrakt polena i dah proleća za groblje leptirova u mom želucu. Revnosno ga u međuvremenu provetravam nikotinom i zalivam socom.
Ove se reči ne usuđuju u stihove, svaki pokušaj mi uzburka srž u kostima kojom te osećam. Zasevaju mi zglobovi kao od nespretnog pokreta. A njime pokušavam da dohvatim kulise za večerašnju pesmu: naše pusto ostrvo pod nebom prenaseljeno zvezdama, logorsku vatru i oblak od peska koji nosimo ležeći na leđima…
Jedino što me drži je nada da će se nastaviti taj ciklus u zbirku snova koju ću ukoričiti čežnjom i držati uz uzglavlje namesto sveca. Pisaću ih sNovima i nadahnjivati se starima.
Budan, samo ću moći nemušto da ih prepričavam i da poslušam nekog ko je budan sanjao lepše nego iko drugi.
Jedan od onih postova posle kojih se ćuti.
E, ovo je opet jedan od Onih vrhova… Onih koji se izdignu iznad visoravni.
Pretekli su me sa komentarima, pa eto cisto samo da ti zahvalim sto si me podsetio da ova pesma postoji i na Youtubeu, ne znam zashto je nikad nisam potrazila.
Ćutim..javljam se samo da znaš da sam tu…
Znam, draga Radice 🙂
psssssss 🙂
Veoma, veoma lepo. Oseti se uzlazna putanja u tvom nadahnucu ovih dana.
Moguće, a moguće je i da ti je tematika bliža.
Nije trebalo da zvuči kao kritika prethodno napisanog, a sad vidim da je moglo i tako da se tumači. Mislila sam i na učestalost postova. Pre mesec dana si imao mali zastoj, koliko se sećam. Sad pišeš i češće, pa sad još i ovakav tekst…
Ne, nisam ni shvatio kao kritiku, a sve i da jeste – nisam alergičan na nju ako je argumentovana i dobronamerna..
A to za učestalost si svakako u pravu, malo sam zapinjao pa je prošlo 🙂
Sanjala sam da je Epilog epilog u mojoj knjizi.
Epilog već imaš, još da osvaneš s knjigom.
U mojoj prvoj knjizi je baš tako, epilog mi je Epilog. Zamisli! 😀
Сачувај тај сан.
Он је стварност-права. Од њега се креће на пут.
Поздрав.
Moram, to je jedino što imam… Pozdrav, S.
procitati ovakav tekst je pomagalo da se udahne i ide dalje, zbog sna i zbog zbirke u snovima.
Da – Zbirka snova…
Јао.
Kako da piscu oćutim zahvalnost za podarenu lepotu?
“Ćuti, u književnost se ne razumeš, a ni peroTipka ti baš ne leži, reči njom skrnaviš… “
“Beži vraže, lezi gde hoćeš, samo mi se sa muke ćutanja ukloni. Pući ću, ako uzburkane emocije ne pretočim u komentar i hvalospev.”
Bane, Čoveče, uspeo si da napišeš Pesmu Sna. Da, PESMU…
Ko Bjenjkovski, ko Mika, ma kao TI!
Mada se ne usuđuju u stihove, tvoje reči jesu pesma, makar se to i prozom nazivalo.
(Ako neko misli drugačije neka to dokaže čitaocu koji lepotu pročitanog razume jedino srcem. Tačka.)
Pretači nam snove u reči, divno ti to ide.
Složi ih u zbirku koju će mnogi držati uz uzglavlje, slutim to…
Neki kao vodilju u san koji tek naslućuju, zaljubljeni kao muziku za ples leptirića, a neki kao lelek i suzu.
‘Reči koje jednom pustiš nikad više nisu samo tvoje’
Ajoj, Jejo, šta sad da kažem na ovo..? U svakom slučaju: hvala ti na svemu rečenom.
После ових речи се ћути… Још кад „зачиниш“ Миком…
И, знаш, ово „Uncategorized“ би могао да „прекрстиш“ у „Песме у прози“ јер ово јесте управо то…
Imaš dobru moć zapažanja, ‘lomio’ sam se u koju ovo kategoriju da svrstam. 🙂
A ovo ulazi u moju zbirku tekstova. Zbog nje stvari ispadaju iz ruku, evo i maločas puna šolja kafe. Očajno ne mogu da sve ovo brišem.
Neizmerno mi je drago što ulazi u tvoju zbirku, kao i što nisi ovo obrisala… A ako si mislila na brisanje kafe – onda izvini 🙂
Pa naravno da sam mislila na brisanje kafe! 🙂 Blesav si skroz! 🙂 Prestala sam da brojim koliko već puta čitam San. Bojim se da ne „overim“. Da li ćeš moći da živiš s tim? 🙂
Ček da proverim šta znači ‘overim’. Znam da se overavaju mafijaši i narkomani, a nadam se da San ne deluje tako pogubno kao supstance i mečići 🙂
Sumnjam da bih taj teret mogao da po(d)nesem.
A, tu si. Nije mi se oglasilo svetlašce gore desno da si ogovorio. Mislila sam ono: kada narkoman uzme previše dopa, on onda, šta – overi!
Da, pa to sam i rekao u komentaru, zar ne? I izrazio nadu da San neće delovati tako…
Da, jesi. Tvoj San opčinjava. Ali opet one granice… Ne znam kako da ti objasnim… Postaje mi tesno!
Joj ne znam. Ja ga doživljavam pa posmatram to iz svog ugla. Nisam imao utisak da pišem nešto ‘epohalno’, čak naprotiv – bojao sam se da ću ga banalizovati, ali morao sam da napišem…
San je tvoj najlepši post i meni najdraži. Znaš šta si ti? Reći ću ti iako je prostora malo. Dakle, reći ću ti deo. Za ostatak pitaj kad hoćeš. Ako te zanima, naravno. Ti si dečak, i vitez, i sanjar, da si deo prirode bio bi vodopad, ne, bio bi stena, stena bi bio. Naprosto bi morao da budeš stena. Ili pesak. Drvo – bor. Muztika: dve pesme odjednom!
Nikad nisam sumnjao u tebe i tvoje reči, a kad me ovako okarakterišeš (čitaj ishvališ) i ne isplati mi se da sumnjam. 🙂 Hvala, moja Dobra vilo 🙂
Sve su rekli… i ja ćutim!
U pravu si, Dragana, čitam i ne verujem svojim očima. Verujem njima. 😀
San nad snovima 🙂
Ekstrakt polena i dah proleća za groblje leptirova u mom želucu. Revnosno ga u međuvremenu provetravam nikotinom i zalivam socom.
Post je divan – ali je ova slika nešto što je toliko dobro i „kao da je moje“ da ću, sigurno barem jednom „pozajmiti“ ovo jednostavno savršenu metaforu ka me budu pohodila jata prolećnih leptira…
Sanjar i vitez…lepo te je neko gore opisao 🙂
Prekrasno. Tacka.
Kad ti kažeš onda stvarno. 🙂
Ovo su reci za san neke jave ili javu nekog sna….Upletimo san u javu i javu u san…
Zivimo svaki trenutak u svim dimenzijama svog postojanja, jer koja je vaznija, moze li neko reci?
Sve podjednako, za mene, a znam da su i za tebe, Pesnice… ))
Slažem se, pogotovo kad je san protetsko pomagalo duše za kretanje kroz invalidnu javu, Zlatnooka 🙂
…u dahu…bez daha…buljim u ekran tupavo…i iščitavam opet…pa se opet pitam-Da li sam „zalutao“ ovde ?! I ko sam ja da komentarišem nešto ovako Predobro ! …
Nisi zalutao, dobro(si)došao, a možeš da razmišljaš i ovako: ko bi bio ja da nisam prokomentarisao ovako… 🙂
Hvala, Dejane.
Nema na čemu. I hvala na dobrodošlici. 🙂 Što kažem (napišem) i mislim.. 🙂 I Daaa..u pravu si..Ko bih bio ja.. ?! To me baš muči ovih dana i noći poslednjih 32 godine moga života..koliko imam..
Pročitam, čitam pa opet… Onda, nekidrugisvet napiše komentar takav da sve kaže… Ćutim i ponovo čitam… Eto…
Šta reći… Hvala puno 🙂
Tebi hvala,,, Ovo je prava poetska, vrhunska REČ i dar koji se zaista retko susreće. Tvoja, a istinsko uživanje je moje:)
Čin stvaranja je neprikosnoveno osećanje, jedino što se s njim može porediti je kad neko drugi oseti napisano tako kao ti…
Jeja = ❤