Setio sam se boje vašeg glasa i kotrljajućih vokala, pauza pri menjanju tema, čak i uzdaha kojim dočaravate doživljaj o kome pričate. Ostalo mi je urezano iz nekoliko kratkih telefonskih razgovora kad sam se greškom javio, ili kad on još nije stigao u stan a Vi zvali da mu potvrdite dolazak.
Osetio sam Vas po mirisu mog stana u koji sam se utorkom, sredom i petkom vraćao iz prinudne šetnje od 7:30 do 10h, kojom bih oslobodio prostor prijatelju za manevrisanje vašim telom. Ne, zaista ne želim da budem ciničan, dobro ga poznajem, znam da je za baratanje duhom i bilo kakvu vrstu empatije prirodno invalidan. Funkcionisao je gotovo isključivo na fizičkoj, hedonističkoj ravni.
– Strast je ustvari ‘prekomerna’ upotreba neznosti, nesklad izmedju osećanja i fizickog ispoljavanja iste – govorio je, valjda šaleći se u svom maniru i bade mantilu (držali ste do lične higijene).
– Vidim da si obavio ritualno pranje spolja, kao Brut oprao ruke za svoje nove prljavštine. Mislim da bi ti bilo ophodno etičko čišćenje iznutra – nekad nisam uspevao da se uzdržim zalupljujući vrata.
– Samo ti morališi. Filozofiraj danas, filozofiraj sutra, pa kad ćeš živeti. Samo da znaš: filozofija jede svoju decu, poštenjačino – čuo bih kroz vrata.
Bežao sam pre nego što bi tema sa čisto neodređene teoretske osnove skliznula i svojom ljigavom materijom prodirala kroz pukotine moje načete naklonosti ka Vama.
Po njegovim mogućnostima sam slutio vaše potrebe, po strogoj tajnosti sastanaka vaš status, po pogledu iz obližnjeg parka na vaš dolazak – vašu neodoljivost tela (po vlažnosti i mirisu madraca, posle slutio njegovu neukrotivu ćud).
U tim trenucima sam uspevao da izgletujem one pukotine u savršenu sliku. A onda sam, pošto biste zamakli u kapiju, skenirajući pogledom kroz zid kuće, sekao sebi utrobu oštrim ivicama slika koje sam zamišljao. Proklinjao vašu priRodnu potrebu za požudom i njegovu uvek pripravnu moć da je utaži svojom prekomernom nežnošću. Bežao sam negde dalje od pogleda na taj zid plača koji me je zasipao vizijama. Bilo gde gde me noge nose tih dva i po sata koje ste krali od uzorne predstave o sebi za one koji ne znaju.
Vidim, ne koristite više ruž čije sam tragove nalazio na pikavcima koje sam bacao i rubovima čaša koje sam za vama prao. I mirišete drugačije, ne više na POISON HYPNOTIC kojim sam se dopingovao iz jastuka po povratku iz šetnji.
Istina, okrnjilo se ponešto od te pomenute spoljne neodoljivosti (vreme samo na kipovima ne ostavlja svoje tragove), ali je učinilo živopisnijom lepotu koju nosite spolja.
I sada, nakon mnogo godina, dok mi pričate o sebi prećutkujući ono što ne znate da znam o vama, posle moje mladalačke, tajne opijenosti vašom spoljašnjošću, sada kao zreo čovek zaljubljujem se u ono što čujem, u ono što nosite u sebi, a što nisam ni slutio da imate. Na dobrom ste putu da objedinite moje fizičke i duhovne cikluse u kompletno osećanje. Da moju iscepanu predstavu o Vama ujedinite u savršen diptihon. Bojim se da mu dam ime.
Po drugi put u životu zaljubljujem se u vas, a vi ne znate i ne smete saznati ni za jedan. Onda je to osećanje kretalo negde od prepona, sada se ugnezdilo između njih i srca, koprca se negde u stomaku, valjda godine potiču te seobe prijatnosti nutrinom.
Po vašem pogledu, govoru tela, skrivenim aluzijama kojih još ni sami niste svesni, jasno mi je da počinjem vam se sviđam. I jasno mi je da je to sviđanje na dobrom putu da se nadoveže viđanjem sve do potrebe za nerazdvajanjem. Moram naći način da odem pre nego toga postanete svesni. Još uvek vas čeka isti čovek kao i onda, ali ja nisam moj bivši prijatelj. Posle mene se nigde ne vraća. Znam koliko mogu biti fatalan po drugog i poguban po oboje. Imam li pravo na to, jedna ženo u koju staju s(d)ve moje ljubavi?
Jer ja Vas volim više, ali on Vas čeka duže… Dok filozofija jede svoju decu.
БРИЉАНТНО!!!
…И тај архаично-барокни стил.
БРАВО!!! БРАВО!! БРАВО!
Hvala, druže moj 🙂
Izuzetno mi je drago da se tebi svidelo.
došlo neko čudno vreme, „bojim se da mu dam ime“, pa i kipove (o)krnji… al to, izgleda, primete oni što čekaju duže, a manje vole… svako hrani svoju tihu patnju… 🙂
Došlo vreme da se zavidi čekačima 🙂
Svako rani svoju tihu patnju.
Odlično, i više nego odlično napisano. 🙂
Hvala, draga Radice 🙂
To je to !
Valjda jeste…
Nemam komentar. Odlično.
pozdrav
I samo prisustvo puno znači. Hvala, druže.
Zadovoljstvo je moje 🙂
jedna ljubav sa begom. poslednja dva pasusa su ono sto pravi razliku, jedno je ljubav a drugo cekanje iste..
A treće je propuštanje…
nema propustanja ljubavi, ljubav je ili voleti ili ne, ili cekati.
U pravu si, propuštaju se samo prilike…
Eh, onaj ko ceka on i ne voli narocito, onaj ko voli „nekad“ i ne doceka… ima tu i sa sna i sa jave, ali sto si izuo kako si napisao, bas sam uzivao u svakoj recenici i dok dodjosmo do kraja, stigosmo do naslova, bez naprezanja. Svaka ti cast 🙂
Izuzetno mi je drago što ti se dopala moja naracija, Dule. Hvala na lepim reči-ma 🙂
Ja sam…ne znam…zapravo i nisam sigurna sta bih rekla…
Sigurno je samo jedno-tekst je ODLICAN…
jeste
❤ 😉
I jeste od-ličan (mala šala i-grom reč-ima) 🙂
Hvala, Mina.
I ja ne znam šta da kažem, osim da ti se puno zahvalim 🙂
Ja tebi treba da se zahvalim. Komentar je bio spontan i iskren, upravo izazvan saljivom istinom ~ „i-grom rec-ima“. Nekako uvek POgodis stvarNOSt sveta oko sebe…;)
Trudim se da je shvatim i spoZnam, to ‘pogodiš’ mi zvuči kao slučajan pogodak. Jedino ako treba da znači ‘pogodiš pravo u centar’ bi me zadovoljilo. Šalim se malo(a malo i ne) 🙂
Pa odlicno ti ide. A pogodis, znaci bas to drugo (ne salim se, mada ce mozda zvucati kao sala) 😉
Sjajno!
Hvala, Ivane, dobro mi došao 🙂
He, sjajno. Ovo je jednostavno ono što se naziva klasikom – crtica iz nekih studentskih dana… iz doba kada smo delili sobu, ljubavi, strasti, patili, voleli, delili, ali nikad imali. Hvala za ovakav doživljaj… 🙂
Neki su i imali, umeli da iskoriste, ščepaju sve, kao lik ‘prijatelja’. Već se tu jasno definisalo da je neko rođeni gubitnik, a neko dobitnik. To se vremenom ne menja, neko (se i)živi dok filozofija jede svoju decu 🙂
I još jednom potvrđujem svoje aprilsko mišljenje 🙂
„Otrovane su mi pesme.
Da l drukčije može biti?
U moj život kad je cvao,
počela si otrov liti.
Otrovane su mi pesme.
Da l drukčije može biti?..“
Je l’ to aluzija na POISON HYPNOTIC? 🙂
Gospode… 🙂
Molim… 🙂
E znao sam.. tj. pretpostavio šta ćeš odgovoriti.. 🙂 Prejak tekst !!!
Sapatniče,
uvek me potrefiš, podsetiš, nateraš na razmišljanje, stvaraš nove dileme….
Da li čekam duže ili volim više?
Sjajno, sjajno, sjajno!
Razmisli dobro 🙂
Hvala.
Ja bih rekla da je to više neko obožavanje „nedostižnog, željenog, tuđeg“, ali gle, moguće je da nisam u pravu.
Više i duže… a ko voli jače?
Kako je nedostižno ono čega se sam lišavaš?
A ‘više’ je isto što i jače…
Sam sebi čovek zna najbolje da zagorča.
Nego nije isto, on meni uvek kaže – ja tebe više, ja njemu ja tebe jače 🙂
To su terminološke doskočice…
U svakom slučaju – blago njemu 🙂
Ako si se sada izjasnio za „blago njemu“ a ne meni, onda ispada da je više „više“ nego jače.
(izvini na insistiranju, tekst ti je tako dobar, ali meni nikada nisu jasni krajevi, tj zašto tvoje više nije jače od njegovog duže) Uh. 🙂
Nekako se po prirodi stvari nađem u muškom subjektu pa mu zavidim, ne merim intenzitete vaših osećanja 🙂
Moje jeste jače, zato je i spremno čak i na odricanje.
Radi se o etičkom principu – može li se na tuđoj nesreći graditi sopstvena sreća…
Sjajno! Teška priča, savršeno ispričana.
Nažalost, češće smo spremni da izaberemo „loše poznato“ naspram „nepoznatog“, što bi bio izbor između „napuštanja čekača,“ i s druge strane ljubavi i novog početka. Taj „novi početak“ mora da ima početnu jaku snagu da bi prevagnuo na svoju stranu, ali ako se ti povučeš – ona nema izbor, čak i da voli dovoljno da napusti onog koji čeka duže i bude sa onim koji voli (svakako voli više, jer mislim da onaj što čeka i ne voli, da je to prosto navika) – ti si se povukao u sigurnost i oduzeo joj mogućnost izbora…
Šta možeš da izgubiš ako probaš? 😉
Hajde da malo zagrebemo ispod površine te teorije. Ako nešto nije ljubav već navika, zašto se pošteno ne prekine, raščisti sa čekačem i sobom, pa krene dalje? Ta neraščišćena situacija je komotnija ma kako loša bila. Misliš da je bolje biti ušuškana u sigurnost navike dok te neko ne uveri u svoju ljubav i novi početak? Nisam se ‘ja’ povukao u svoju sigurnost, već neću nju da izvlačim iz nečeg što je odlučila da je njena sigurnost. U nekoj budućnosti bih mogao biti za to optuživan kad god nešto zaškripi, zar ne?
Optuživanje i osećaj krivice mogu da se jave uvek, može da te optuži i zato što si otišao, zar ne?
Što se tiče teorije o sigurnosti, ona je empirijski dokazana – bira se poznato zlo (kakva takva predvidljivost, stabilnost) pre nego nepoznato, zato se žrtve nasilja u proseku 7-8 puta vraćaju nasilniku pre nego (ako) uspeju da ga napuste.
Ako je nešto navika zašto se pošteno ne prekine? Koren razumevanja toga leži u našoj različitosti: muškarci i žene NISU isti i ne treba da budu, prosto: muškarci su lovci i sakupljači a žene održavaju vrstu. Imala ona dece ili ne, predodređena je da brine o opstanku, a to je povezano i sa onom pričom o „nepoznatom“. Ako je zamisliš na polovini mosta, levo „gosn navika“ i desno „gosn nepoznato“ (osećanja, uzburkana, promenjiva, snažna….), ako oba gospodina ne čine ništa da je privuku, šta misliš gde će da ode? Da bi žena otišla desno, osoba na toj obali mora da joj pokaže svoju stabilnost i snagu (za očuvanjem vrste) koja je jača od „straha od nepoznatog“ koji ona ima.
Kako može da me optuži ako sam otišao iz nedorečene i nedefinisane situacije? Uvek se optužuje onaj ko je tu, a to će biti čekač. 🙂
A ta priča o produženju vrste mi vuče na eufemizam za liniju manjeg otpora. Treba se izboriti za status ličnosti, a ne lovine oko koje treba da se otimaju lovci. Pre mostića se odlučiti za jedan od dva putića, pa onda mirne savesti proceniti je li pouzdana ruka ‘gosn nepoznatog’ za put preko mosta, u novi život.
(bila sam ubedjena da su onaj ko ceka duze i onaj ko voli vise jedan isti covek – onaj koji je bio pa i sad zato jeste i onaj koji jeste postao pa ce nadalje biti…a da je cekanje po osecaju i nadanju konacno dobilo za pravo…i jedini je strah koji vidim strah od sebe samog kada je osecanje utemeljenije i jedini suparnik covek sam sebi onaj koji ne zna kud sa osecanjima koja njegovo cekanje pretvaraju u ceznjenje i delanje ljubavlju i koja ga uplicu vise i traze od njih dvoje vise od lake postojanosti tog cekanja koja nikad na sebe nije morala da preuzme iskusenje da postane obecanje neceg veceg vec samo istrajnost jedne naklonosti)
Ух…
Ма, БРАВО!
Ma, dobro se vratila. Baš sam brinuo 🙂
Сад сам ту. И не идем 🙂
Savršeno!
Hvala, Mojra.
mhmhmm… odvuce mi misli sa radnoga mesta 🙂
Ne bih te ja cinkario čak i da znam gde ti je mesto 🙂