„Da se ne osećam toliko sam, ostalo mi je samo da poželim
da na dan mog smaknuća bude mnogo gledalaca i da me
dočekaju povicima mržnje.“
Alber Kami – ’Stranac’
Nadao se dočeku toplijem od kvake s čijom je studeni na dlanovima stupio u poznatu tamu stana. Najzad je svemu kraj. Vratio se iz pakla prljav samo spolja. Nijednom životu nije oduzeo telo, nijednom telu deo, nijednoj duši nadu.
Iza vrata spavaće sobe trebala je biti ona.
Tamo je bila ona isprepletenih ekstremiteta sa ekstremitetima nepoznatog čoveka. Mesečina je prizoru davala romantičan ’sepia’ efekat, krošnja fin paučinast vez. Da je kao neutralan lik gledao tu sliku mogao je napisati ljubavnu pesmu (tako je i zamišljao ovo veče – poetično, da će joj dok sede zagrljeni recitovati ’Mala velika moja, večeras ćemo za njih voleti’).
Stajao je iznad kreveta posmatrajući svoju senku koja je kao hipotenuza padala i kompletirala sliku ljubavnog trougla.. Ove su okolnosti naginjale turobnoj prozi, javljao se Mersoov lik i čin kojim će pokucati na vrata nesreće.
Bezbrižnu vezu nije rasanio zvuk otvaranja vrata, bat čizama, aktiviranje bombe pored malih mozgova, bat čizama u suprotnom pravcu ni krckanje vrata koja su sada umirujućom hladnoćom podupirala leđa. Još samo detonacija i povratak na front u potrazi za mirom.
Defanzivna bomba, mir u topovskim salvama. Ko bi to znao šta je čovjek, možda ona? Kasno je, za pravo vrijeme je uvijek kasno.
pozdrav 😦
„Nas dvoje samo znaćemo kako preživeh vatru kletu.“
A čekati ona nije znala…
Lajk je za tvoju priču (pomalo i za video:-))
Upečatljiva je od naslova do poslednje rečenice i ne znam ni sama zašto izdvajam ovo:
„Vratio se iz pakla prljav samo spolja. Nijednom životu nije oduzeo telo, nijednom telu deo, nijednoj duši nadu.“
Ma, bravo za celokupan tekst.