Jednog oktobarskog dana 196neke :). godine, omali proćelavi čovek užurbano se probijao kroz masu prolaznika. Delovao je komično pokušavajući da pravi duže korake no što su dozvoljavale njegove kratke noge. Mala ležernost u proceni vremena i ‘čašica više’ dovele su u pitanje vezu sa jednom ženom. Pogledao je časovnik sa izrazom užasa i ubrzao korak.
Nekoliko blokova dalje, uzrok njegove uznemirenosti, takođe je nervozno pogledao časovnik. Proklinjala je svoju naivnost. U trenutku kada je napravila neodlučan korak ka samoći, krajičkom oka, primetila je mladog, proćelavog čoveka koji se trčeći sudarao sa ljudima.
Čudni su lavirinti ljudske sudbine. Dokle dosežu prirodni zakoni, a kada nastupaju nepoznate sile? Šta bi se dogodilo da je čovek bio trenutak neodgovorniji, a žena taj isti trenutak odlučnija? Verovatno bi se izgubili u ljudskom mravinjaku. A ja? Da li bih bio posledica nekog drugog parenja? Da li bih bio kakav sam sada ili u nekom drugom obliku? Možda i ne bih postojao.
Sve stvari sudbonosnog karaktera su sprega slučajnosti. Znam kako sam postao, ali kako ću umreti? Možda se se već priprema zbir slučajnosti potreban za moju smrt. Možda se u Esenu pravi metak koji će mi neki raspojasani terorista prosvirati kroz glavu. Možda cipele (koje planiram da kupim), imaju dovoljno glatke đonove da završim u dnu stepeništa sa prelomljenom kičmom. Možda ova žena (koja mi se smeši),ima ljubomornog muža koji će me zadaviti spašavajući čast. Možda će biti tako, ali ću joj prići i zgaziti slučajnost na kurje oko.