– Pfffff, šta je bre ovo?
– Kako šta je, pa kafa.
– Ako je ovo kafa onda sam ja Kafka. A sve više sam ubeđen da ni on nije postojao, kao ni ja. I zmislio ga je Maks Brod da izbegne pozornost sa sebe.
– Kako, pa postoje istorijske činjenice i podaci o njemu.
– Jaka stvar, postojaće i o meni. Znaš li ko je najveći iluzionista?
Odložila je peglu na stalak i zamislila se zastavši u kontrapunktu.
– Hm, valjda Koperfild.
– A zašto baš on?
– Pa, može da spava na dnu okeana, prolazi kroz brda, igra lastiš sa dugom, da oženi Klaudiju, što je čarolija za vas muškarce.
– Da, ali ja mogu što ni on ne može, ja sam uspeo da stvorim iluziju da postojim i svi u nju veruju, ponekad čak i ja.
– Ma, ti si čudo koje čini čuda: evo, upravo uspevaš istovremeno da ležiš i da mi hodaš po živcima.
– Ozbiljno ti kažem. Razlika između Dejvida i mene je u tome što on zna kako postiže privid, ja to činim nesvesno i nevoljno. Hteo bih da prestanem da držim ljude u zabludi o mom postojanju a nisam načisto kako. Mislim da napišem priču o tome, a shvatam koliko je to naizgled protivrečno: priče pišu realni ljudi o izmišljenim likovima, ovo bi bio naizgled obrnut i nerealan proces. Hej, imam ideju – mogla bi ti da posmatraš i opišeš moj nestanak.
– Nemam ja dara za to, bilo bi kreativno koliko vremenska prognoza u dnevniku.
– Dobro, hajde ovako: ja ću ti diktirati dok me bude.
– Onda će to biti tvoja priča.
– Da bi priča bila nečija on mora postojati, a ja ne samo što ne postojim, već se spremam da prekinem i privid o sebi. Sve što sam napisao možeš pripisati sebi, a možeš i biti moj Brod, izmisliti da sam postojao.
– Zbunjuješ me i plašiš. A kako bih bez tebe, nije te briga?
– Lakše nego što ti se čini. U početku si me zaista volela. Seti se, govorila si da te smirujem bolje od tablete i uzbuđujem ko niko, da te niko ne nasmeje kao ja, da ni sa kim nisi uspela da osetiš toliku bliskost i vodiš zanimljive razgovore. Odavno je to splasnulo, utihnulo i sve više nestaje. Sve češće te nerviram. Postaješ rob navike na mene, a ja tebi sve veći balast. Ušla si u čarobni krug paradoksa: živiš u iluziji da bez iluzije ne bi mogla živeti.
– Ima istine u tome da me češće izvodiš iz takta nego u šetnju, ali sa kim bih još mogla voditi ovako budalaste razgovore i pri tom biti srećna?
– Kako god, osećam da je došlo vreme, uzmi olovku i piši:
Gledam ga kako leži i puši. Obuzima me neka čudna strepnja: primećujem grč na njegovom licu koji je posledica duboke koncentracije na nešto što ne razumem, i što me plaši. Vilice je čvrsto stegao, iskočile su mu slepoočne i čeone vene od napora. Ustaje lagano i teškim koracima odlazi do prozora. Preseca jarko jutarnje svetlo svojom konturom koja iz moje perspektive deluje kao senka od čoveka. Oko glave mu je oreol od duvanskog dima, svetlucavi spektar suncem razigranih boja. Deluje mi kao mračni anđeo uramljen u sliku prozora okačenu o fresku neba. Okreće se lagano prema meni, izlazi iz svoje tame, postaje sve svetliji i počinje da blješti jače od dnevne svetlosti. Izraz lica mi steže nešto u grudima: izgleda kao da je na granici između osmeha i plača. „Izvini, bolje nisam umeo…“ – govori tiho, kroz knedlu iz grla. Diže ruku u pozdrav i (a)leluja prstima, zatim počinje polako da se gasi, gubi u perspektivi i nestaje do skroz…
– Jebote, stvarno si otišao, đubre s…(kako se u ovakvim slučajevima kaže ‘samoživo’? Je li adekvatno ‘samomrtvo’, ‘samonestajuće’?).
Osećam kako me satiru očaj i paničan strah. Razarajući bol prostreli me preko stomaka i grudi, udari u čelo kao malj i obori na kolena. Zar moramo ostati bez nekoga da osetimo koliko nam je zaista značio?
– Šta ću ja sada bez tebeeee? – vrištim iz sveg glasa i grčevito privijam u zagrljaj prazan prostor u kome sam te poslednji put videla.
– Ako me iskreno voliš suštinski se neće ništa promeniti, samo će me manje biti nego što ti se činilo da me ima – čujem kako mi govori tvojim glasom prazan prostor iz zagrljaja.
ne znam ni ko ste, a ipak molim Vas da ostanete ovde
(kao da znam i kao da me se tice i kao da nisam jos sve tekstove procitala)
Ne znam ko ste, ali utisak koji je komentar ostavio na mene je ravan onom koji bi ostavio neko ko mi je veoma drag i koga dugo poznajem. Voleo bih da se češće oglasite. Hvala Vam puno.
Oprostite sto Vam nisam odmah odgovorila, htela sam da izbegnem opsirnost raz(pre)misljanjem ali plasim se da to ipak ne umem:
Hvala na ovim recima: „(kao) neko drag“ i „(kao) neko koga poznajem“ , hvala jer nisam bila sigurna da li moj komentar tako oskudan prenosi pravilno – odasilja onu istu vrstu ‘prisnosti’ koju covek za coveka oseti trazeci se nesvesno, a pronalazeci se svesnije, potvrdjujuci svoje skriveno u necijem izlozenom i dohvatajuci-izranjajuci na povrsinu u recima tudjim sustinu svoju neizrecenu a naslucenu…
A ponovo koliko god to pronadjeno bilo nasumicno i koliko god bilo tu mozda zato sto smo ga sebi iznudili, sebi izmislili i nadogradili jer nam je trebalo, jer covek sebi stalno trazi ogledalo u drugim ljudima a zaustavlja se ne kad ga nadje vec onda kad mu se ono sto vidi najvise dopada (a Vasi su tekstovi kako sadrzinom tako i emocijom takvi – lepi – da ih je lako sebi pripojiti, svojim (isto)mislima nameniti pa razumevajuci ih i osecajuci sebi besplatno laskati), ipak u svom tom samorodjenom univerzumu nestvarne, iluziorne i neproverive-bespredmetne bliskosti recima stvarno je valjda to ‘kao’ u svojoj nameri nedoreceno i naizgled neangazovano, ta relacija kojom se pocinje granati prva opipljiva veza koja se poput olistale ruke drzi za ‘nekog dragog’ i ‘nekog koga poznajem’ dovoljno jako da to ‘kao’ postane izlisno…
(No ipak razlog zasto ne komentarisem je smesten upravo negde izmedju: tice me se ali zasto bi moje misljenje bilo bitno i kome bi znacilo, u tome da bih komentarom previse od teksta nezasluzeno uzela i sebe dala isto toliko, bez da je ikom potrebno, u cinjenici da istovremeno mogu i ne mogu sagledati ono ‘kao’.)
Valjda sam htela reci ponovo: ne znam ko ste Vi ali mi Vasi tekstovi znace, cudno je to, kao da su o meni i/ili nekome ko je meni drag…
I ne znam mogu li Vam obecati da cu se cesce oglasavati (kao da vec ovo nije bilo previse:’) ali obecavam Vam svecano da cu ako niko drugi ne bude ja uvek verovati u Vase nepostojanje i jos vise u (ne)znanog coveka koji Vas je izmislio i da cu o tome kako Vas nikada nije bilo pricati na svim nepostojecim jezicima svima koji ne budu hteli da slusaju, a o tome kako Vas je bilo necu slagati nikome (mozda jedino sebi)
Evo ovde cu se zaustaviti…i nemojte se uplasiti intenziteta mojih reci, volim da ih cedim dok se ne udave u otporu koji mi pruzaju:)
Da… suštinski se ništa neće promeniti, a zapravo više nikada neće biti isto…
Dugo sam razmišljao koji video klip bih mogao da priključim tekstu i odustao sam. Ti si uspela da kompletiraš ideju.
Tekstuelni deo komentara nisam najbolje razumeo…
„Ako me iskreno voliš suštinski se neće ništa promeniti, samo će me manje biti nego što ti se činilo da me ima – čujem kako mi govori tvojim glasom prazan prostor iz zagrljaja.“
Na taj deo se odnosio komentar 🙂
Uh!
„Ušla si u čarobni krug paradoksa: živiš u iluziji da bez iluzije ne bi mogla živeti.“
Bravo!!!
Je l’ ti to poznato?
Čuj – poznato?
Ta sam! 🙂
Uh..da li planiraš da odeš..ili je ovo samo priča..
Sve je priča i uvek ima neki deo istine. Ne, ne planiram…
Da, uvek u priči postoji delić istine..Nemoj da odeš sa bloga, nedostajao bi mnogo…
Неке нас илузије надживе, добри друже…
ПОЗДРАВЉАМ ТЕ!
Nadžive samo one koje na druge ostavimo, dragi Stanimire.
Kako je ovo dobro! Nemam reči.
Izuzetno mi je drago, Mojra.
Meni je to uvek bedan izgovor kada druga strana odluči umesto one koja je dovoljno hrabra da tog nekog prihvata kakav jeste.
Svako je rob svojih odluka, važno je imati snage da se podnesu njihove posledice.
Iz moje perspektive….
Još nemam hrabrosti da odem, a iluziju koju stvara iluzija ja, može promeniti samo realna ona…..
Gde god se okrenem, dupe mi je pozadi…i bezglavo se okrećem…..
Pamet u glavu i dupe uza zid…
E, sa tobom čovek može da nauči svašta pa čak i kako da nestane, ali nikako i da nauči ovako da piše. Super osmišljena priča – svaka čast! :-*
Eh, kad bi svi bili genijalni ja bih bio samo prosečan 🙂 Šalim se, Tanja, hvala ti.
Dok sam išla do trafike da kupim najlonke, pevušila sam Balaševića i pomislila na tebe. Znam sve jedno s drugim nema veze, ali nekako se povezalo u mojoj glavi, i eto, odlučih da ja tebi poželim da što pre sretneš tu „jednu malu garavu“ pa da nam pišeš o „perspektivi nastajanja“ 🙂
http://www.youtube.com/watch?v=OOQfvjiMiQ0
Bar sam našao jednu malu svetlu koja me se seti u intimnim trenucima 🙂
Šta da ti kažem? Srednje tamna, ali dovoljno tamna da je šav na čarapi asocira na pravog 🙂
Bane Moj, ne možeš ti ni u perspektivi nestati! Sunce ti Tvoje 😀
Od tebe nikad i nigde, Sunce Moje 🙂
nestao mi je komentar koji sam napisala pre nekog vremena. Vljada moze da se nestane iz reale ali iz ilegale nikada, uvek se negde muva pod kapom kose.
Iščeprkaj ga, Robi, baš me interesuje.
sad je red o perspektivi povratka. 🙂
..Kao svakodnevnica (ne)postajanja…Ja sam mali crv,Miljkoviću 🙂 Prejako..
Svi smo crvi kojima će crvi doći (do) glave 🙂
Pa, bre, Bane, mi smo ‘kosmoski’ povezani iluzijom 🙂
Mnogo lepih pozdrava ti šaljem 🙂
Hvala, Maki, da nedostaješ već ti rekoh kod tebe 🙂
Стидим се што сам себи дозволила да ме реални живот и промене у њему удаље од твојих речи. Једина позитивна ствар је што сад, кад сам опет ту, могу да те читам у великим количинама.
Ти си мелем. Знаш то, зар не?
Nema mi veće sreće ako je tako. Ljubim te, sejo moja 🙂
:-*
Citiraću : Oni koji imaju svet neka misle šta će sa njim. Ja imam samo reči i divno se snalazim u toj nemaštini.
Živim OVU priču. Okruglo godinu dana. Ne znam ništa o nestajaju, ali osećam do srži stravično nedostajanje. Nisam nikada umela da napišem, a onda, čitam… I znam… To je TO. Svaka reč. Kao da si tako “nestao“, svetom hodao i video… Bane, ti si genije, jesi!
Preteruješ i hvala ti na tome 🙂
Ne preterujem! 🙂