S-LIKA BEZ-BROJA
Nervozno vezujem ono što znam i na neviđeno: pertle, dok mi ona vezuje ono što ne umem: kravatu. Sedim – kleči, dodirujemo se pogledom I dahom.
-Frka mi je, kako ću…?
-Lako, kako samo ti umeš: rasturićeš ih. Samo ne skidaj sako nipošto, leđa na košulji sam ispeglala kao nogama.
-A šta ako ne uspem? – istrajavaju moje bojazni.
-Čekaću te i voleti i dalje, ako će ti to biti neka uteha – kaže kroz osmeh I odmah mi njim zapečati sledeće pitanje na usnama.
Silazim skoro bezbrižno niz stepenice sa velikim saznanjem: lako je otići tamo gde moraš kad možeš da se vratiš gde voliš. Tom kuglom izvesnosti u grudima možeš srušiti sve čunjeve neizvesnosti na kraju staze kojom si krenuo.
SLIKA 1
Dok okončava ‘zimskog leptira’ i moje misli pletu milje, imena dugačkog koliko i one same:”Bože, lepa li je s kosom vezanom u rep, sa očima lepim kao slike u ramu naočara, sa nogama presavijenim u čarobnim kuglama kolena tako da stopala greje guzom, s prstima čiji koloplet pleše balet kao u kineskom pozorištu senki…”
Uzalud sam srce krio u peti kao Ahil- prostrelila ga je našim zajapurenim, levorukim Kupidonom koji mi skače po trbuhu i na svako ‘nemoj’ ciči:”Bas ocu, ocu…”
SLIKA 2
Dok kloparam četvoronoške, braca viče sa mojih sapi:’ Điha, Vihore, điha… ‘ Jurim ka mami koja se sagla da otvori rernu. I dok je bata razdragano pljeska po guzi, oblačim glavu u njenu kućnu haljinu i usnama prekrivam tragove sekinih zubića na butini – tek toliko da ne boli više.
SLIKA 3
Igram ‚‚školice‚‚ dok se bata glasno smeje sa mojih krkača. Ona kači veš po strogo utvrđenim dimenzijama i nijansama boja štipaljki. Seka joj se okačila o trenerku i svukla je do pola guze pevajući na ‘svom jeziku’. Viče na malu i pokušava da se otkači od rukica. Zajapurena je, zadihana, kosa joj neuredno pada na lice. Gleda me i čita sa mojih usana:’Volim te’.
Smeje se nemoćno, širi ruke i kaže:’Čik napravi od ovog priču ako možeš.’ ++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++
Mogu ja to, ali sada kad više nema ničega kome to dokazujem?
Bez tebe ne živim, samo postojim. Života pre tebe ne mogu da se setim, ovaj posle ne mogu da zamislim.
Čunjići koje sam tociljao sa nešeg puta postali su džinovi koje ne mogu da pomerim sa svog.
Lutam kroz ovaj svet sam kao duh, a tako bih se, sit svega, još jednom isplakao po tebi.
Rasturio si e – u sličnom smo raspoloženju. Danas su zadušnice.
Danas ću se truditi da te nasmejem, draga Nego 🙂
ooooooooooooo, ti si se vratio u moj kompjuter- a da znaš da si nedostajao… i da znaš, ne samo meni, verujem dugom redu obožavatelja svih godina i uzrasta i oba pola…ne laskam
Bio sam u prirodi malo. I meni ste svi vi pobrojani jako nedostajali, i priroda je bez vas otužna 🙂
ostale su ovakve slike, da se pamte
i ovakve riječi da se čitaju i razumiju, da ih prostreš pred nas zakačene nevidljivim štipaljkama
da im se osmjehnem, da slike zamislim, da te jara tvoja zagrli
Šta reći – moja draga jara 🙂
i eto napravio si je 🙂 Meni se čini da bi iz te porodične riznice mogao crpiti inspiraciju za još hiljadu slika.
Da ne preteram 🙂
O jbga…:-( za ovo nema reči utehe..suviše živa rana….
Sem ove i sve te druge price su u tebi, zapisao ih ili ne! Divno!
Hvala, Gago.
Ja sad neću ništa da kažem jer mi se u glavi otvorila knjiga prošlosti.
Samo tvoje prisustvo je i više nego dovoljno. Nadam se da je bilo prijatno čitanje knjige 🙂
Mnogi nemaju takve slike u porodičnom albumu (džabe im svakodnevnica bez njih).
Raznežile su me ove tvoje, tekst ispod krstića rasplakao, a pesma dotukla.
Raznežio me je i Dollyn komentar. Ko ti na tako divnoj jari ne bi pozavideo? 🙂
P.S. Možda nije isto, ali imaš za koga da pišeš. Podeli sa nama ono što možeš da deliš. U umeće pisanja ne sumnjam.
Moja jedinstvena Jeja 🙂
Uf…!
Hej, dolutaj ovamo….pusto je kad te nema….
🙂
Evo me, pile 🙂 Nisam bio tu 2 dana, delio sam sa tobom vojvođansko nebo 🙂
vidim ja pilence da danas nema Sunca i da se digao neki opako ljut vetar 😉
Mene je vetar oduvao iz ravnice, ali u Banatu ima sunca 🙂
Možda jer si tamo bio…ovde evo i kiša krenula! 😀
Hvala ti Ironijexl,
mislio sam da klovnovi ne mogu da zasuze… I da su otporni na sve.
Ali to je samo maska…
(Pesmu se ne usuđujem da pustim).
Nema na čemu, brate.
Mogu da zasuze i to samo od drugog klovna, vać sam ti jednom prilikom rekao da smo rođaci 🙂
https://ironijexl.wordpress.com/2012/02/24/ne-gledaj-me-u-oci/
Ne znam koliko sam je puta pročitao…
Razbio si me ovim. Niko me na blogu nije tako dotakao.
Ne mogu reći da mi je drago, ali lepo je čuti. Hvala ti.
Mogu ja to, ali sada kad više nema ničega kome to dokazujem? Lutam kroz ovaj svet sam kao duh, a tako bih se, sit svega, još jednom isplakao po tebi.
Pa šta čovek na ovo na doda? Majstorski me dovedeš do bluza svaki put…
Ako ti to prija, meni je drago 🙂
🙂
Šta napisati a da to bude pametno i drugačije od ostalih komentara? Beskrajno mnogo ti hvala što si podelio ovo sa nama..Čuvaj se..drži se..ne poznajem te, ali verujem da si jaka ličnost…a bol, znam iz iskustva-on nikada neće prestati..Čuvaj sećanja i čuvaj sebe..
Hvala tebi, Rado, divna si 🙂
Ljudi kao ti daju snagu.
Imaš na mom blogu gore KONTAKT -tu stavih pravu adresu..ukoliko se ikada loše osećaš-tu sam..Ovakve stvari mogu na pravi način da shvate oni koji su gubili..a ja sam mnogo izgubila..i zato razumem..i znam da slušam i dam podršku kad treba.
Deset puta sam započinjala komentar i brisala. Na kraju nemam komentar, samo jedan stisak 🙂
Hvala, Suzo – prija 🙂
Slike koje nosimo iza zenica, slike koje kriju nase „izgubljeno vreme“…..
Reblogged this on ironijexl.
Hm,sad imam neka pomešana osećanja sreće i tuge jer su tvoje u meni pokrenule lavinu mojih slika, ali lagao bih kada bih rekao da ne prija, beskrajno ti hvala na ovom tekstu, moram da izdvojim ovo „…lako je otići tamo gde moraš kad možeš da se vratiš gde voliš. Tom kuglom izvesnosti u grudima možeš srušiti sve čunjeve neizvesnosti na kraju staze kojom si krenuo…“, i jednu knedlu u grlu posle ovih slova.
Drago mi je da sam pokrenuo te slike u tebi. Hvala ti.
једина безусловна љубав!
мада, ако кажем добро, мало је…
ако кажем одлично и то је мало…
да, душа је то…. знам, разумећеш.
Ne znam zašto, ovog puta nema one tuge u meni, ko od prvog čitanja.
Pa kako si Bane?