S-LIKA BEZ-BROJA

Nervozno vezujem ono što znam i na neviđeno: pertle, dok mi ona vezuje ono što ne umem: kravatu. Sedim – kleči, dodirujemo se pogledom I dahom.

-Frka mi je, kako ću…?

-Lako, kako samo ti umeš: rasturićeš ih. Samo ne skidaj sako nipošto, leđa na košulji sam ispeglala kao nogama.

-A šta ako ne uspem? – istrajavaju moje bojazni.

-Čekaću te i voleti i dalje, ako će ti to biti neka uteha – kaže kroz osmeh I odmah mi njim zapečati sledeće pitanje na usnama.

Silazim skoro bezbrižno niz stepenice sa velikim saznanjem: lako je otići tamo gde moraš kad možeš da se vratiš gde voliš. Tom kuglom izvesnosti u grudima možeš srušiti sve čunjeve neizvesnosti na kraju staze kojom si krenuo.

SLIKA 1

Dok okončava ‘zimskog leptira’ i moje misli pletu milje, imena dugačkog koliko i one same:”Bože, lepa li je s kosom vezanom u rep, sa očima lepim kao slike u ramu naočara, sa nogama presavijenim u čarobnim kuglama kolena tako da stopala greje guzom, s prstima čiji koloplet pleše balet kao u kineskom pozorištu senki…”

Uzalud sam srce krio u peti kao Ahil- prostrelila ga je našim zajapurenim, levorukim Kupidonom koji mi skače po trbuhu i na svako ‘nemoj’ ciči:”Bas ocu, ocu…”

SLIKA 2

Dok kloparam četvoronoške, braca viče sa mojih sapi:’ Điha, Vihore, điha… ‘ Jurim ka mami koja se sagla da otvori rernu. I dok je bata razdragano pljeska po guzi, oblačim glavu u njenu kućnu haljinu i usnama prekrivam tragove sekinih zubića na butini – tek toliko da ne boli više.

SLIKA 3

Igram ‚‚školice‚‚ dok se bata glasno smeje sa mojih krkača. Ona kači veš po strogo utvrđenim dimenzijama i nijansama boja štipaljki. Seka joj se okačila o trenerku i svukla je do pola guze pevajući na ‘svom jeziku’. Viče na malu i pokušava da se otkači od rukica. Zajapurena je, zadihana, kosa joj neuredno pada na lice. Gleda me i čita sa mojih usana:’Volim te’.

Smeje se nemoćno, širi ruke i kaže:’Čik napravi od ovog priču ako možeš.’ ++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++ 

Mogu ja to, ali sada kad više nema ničega kome to dokazujem?

Bez tebe ne živim, samo postojim. Života pre tebe ne mogu da se setim, ovaj posle ne mogu da zamislim.

Čunjići koje sam tociljao sa nešeg puta postali su džinovi koje ne mogu da pomerim sa svog.

Lutam kroz ovaj svet sam kao duh, a tako bih se, sit svega, još jednom isplakao po tebi.